1 A Sofar Namaćanin odgovori i reče:
2 Zato me misli moje nagone da odgovorim,
3 Čuo sam ukor koji me sramoti,
4 Ne znaš li da je tako od kako je veka,
5 Da je slava bezbožnih za malo
6 Da bi mu visina doprla do neba,
7 Nestaće ga za svagda kao kala njegovog;
8 Kao san odleteće, i neće se naći,
9 Oko koje ga je gledalo neće više,
10 Sinovi njegovi umiljavaće se siromasima
11 Kosti će njegove biti pune greha mladosti njegove,
12 Ako mu je slatka u ustima zloća
13 Čuva je i ne pušta je,
14 Ipak će se jelo njegovo pretvoriti u crevima njegovim,
15 Blago što je proždrao izbljuvaće,
16 Jed će aspidin sisati,
17 Neće videti potoka ni reka
18 Vratiće muku, a neće je pojesti;
19 Jer je tlačio i ostavljao uboge,
20 Jer nije nikada osetio mira u trbuhu svom,
21 Ništa mu neće ostati od hrane njegove.
22 Kad se ispuni izobilje njegovo, tada će biti u nevolji;
23 Kad bi napunio trbuh svoj,
24 Kad stane bežati od oružja gvozdenog,
25 Strela puštena proći će kroz telo njegovo,
26 Sve će tame biti sakrivene u tajnim mestima njegovim;
27 Otkriće nebesa bezakonje njegovo,
28 Otići će letina doma njegovog,
29 To je deo od Boga čoveku bezbožnom