1 Samuel 20
yer (YER) vs NVT
1 Te uDawuda chər ka̱ aNayot ka̱ aRama ga atak aJonatan. Uza̱ ɓəp na pa̱, <<Iza̱ n nəm yà? Iza̱ mpat mi yà? N nəm mpat ûpo ɓu wa nsang kang uza̱ ɗom pa̱ ô gbá̱l mi yà?>>
1 Davi fugiu de Naiote, em Ramá, e se encontrou com Jônatas. “O que eu fiz?”, disse Davi. “Qual é meu crime? Que pecado cometi contra seu pai para que ele esteja tão decidido a me matar?”
2 Te uJonatan là pa̱, << Pa ka̱t, mmaɓu kà̱ ngga nkú ka̱t. Dər, upo mi i yà kà̱ nnəm iya̱m iro ichumchum ka̱t te iɓwakan i va uza̱ i nəm mi nyi ka̱t ɗò ka̱t. Ka̱kul iza̱ kang uza̱ i bwam i va̱ ta̱ kà̱ mi yà? Iya̱m iro yà pa ka̱t.>>
2 “Isso não vai acontecer!”, respondeu Jônatas. “Você não será morto. Ele sempre me conta tudo que pretende fazer, até mesmo as coisas de pouca importância. Sei que meu pai não esconderia de mim algo dessa natureza. Não é assim!”
3 Ǹnyi te, uDawuda sóng anung là pa̱, <<Upo ɓu nyinyi pa̱ kpátkpát pa̱ nna n yà ká̱ nchə̀r mba̱lba̱l kà̱ mpyal ɓu, te uza̱ là ishi wò pa̱, <A màl pa̱ uJonatan á nyi nnap va̱ ta ka̱t, ka̱t te i lak ìgwak a na.> Nva̱ uYawe wa yà ká̱ iriri kang na u yà ká̱ iriri te, ishimshe mi ká̱ ikú a ɓur ntong ashar.>>
3 Então Davi fez um juramento diante de Jônatas: “Seu pai, sabendo muito bem de nossa amizade, disse a si mesmo: ‘Não contarei a Jônatas. Ele ficaria magoado’. Mas, tão certo como vive o S enhor e como você mesmo vive, eu estou a apenas um passo da morte!”.
4 UJonatan là ûDawuda pa̱, <<Nkpaktak iya̱m va̱ u ɗom pa̱ n nəm a ɓu te, mi nənəm a ɓu.>>
4 Jônatas perguntou: “O que posso fazer para ajudá-lo?”.
5 Te uDawuda là á na pa̱, <<Dər, ipin te mí ga nnəm nchang izər ngga ape apipe, kang a màl pa̱ n təm nrì iya̱m-nrì nzəng ká̱ uponzhi, ǹnyi te, re mi mbwam ka̱ ashe nzam a ga a chu arurong aga nra ngga nshatɗing kang.
5 Davi respondeu: “Amanhã celebraremos a festa da lua nova. Sempre me sentei com o rei para comer nessa ocasião, mas amanhã me esconderei no campo e ficarei ali até o entardecer do terceiro dia.
6 A yà pa̱ upo ɓu a lang mi te, là a na pa̱, <UDawuda chál mɓa̱r pa̱ ô ga nzhi wò ka̱ aBet-Lehem kəlak kang, ka̱kul nləfər ngga akum ìjili oza̱ ngga nza̱ ìzun nggo.>
6 Se seu pai perguntar onde estou, diga a ele: ‘Davi insistiu que eu o deixasse ir para casa, em Belém, participar do sacrifício que toda a família dele oferece a cada ano’.
7 A yà pa̱ uza̱ là pa̱, <Dakdak,> te i nyám ɗak pa̱ uzwal ɓu yà ká̱ nɗaktak ka̱t. Ǹnyi te, a yà pa̱ uza̱ mən ìkum ká̱ ɓu te, ɓu nyi ɗak pa̱ uza̱ kà̱ nɗom nnəm iɓá̱ngɓa̱ng á mi.
7 Se ele disser: ‘Está bem’, então você saberá que não corro perigo. Mas, se ele se enfurecer, você saberá que ele está decidido a me fazer mal.
8 Mmaɓu te, wa nyám nnap nnəna̱n ûzwal ɓu, ka̱kul u yar nsar nnap-nlà ká̱ mi chit kà̱ mpyal aYawe. A yà pa̱ m pat te, wa gbá̱l mi ká̱ ishi ɓu. Sang kang ɓu na mi ka̱ ashe awó apo ɓu yà?>>
8 Mostre-me sua lealdade como amigo, pois assumimos um compromisso solene diante do S enhor . Se, por acaso, você acha que cometi alguma ofensa contra seu pai, mate-me você mesmo, aqui e agora! Não é necessário me entregar a seu pai”.
9 UJonatan là pa̱, <<Pa ka̱t, ka̱ yà pa̱ n nyinyi pa̱ upo mi uwa ya ká̱ iɓá̱ngɓa̱ng iro ka̱kul ɓu te, ká̱ nlà a ɓu ka̱t ɗò?>>
9 “Nunca!”, exclamou Jônatas. “Você sabe que, se eu tivesse qualquer suspeita de que meu pai planeja matá-lo, avisaria você no mesmo instante.”
10 UDawuda ɓəp uJonatan pa̱, <<A yà pa̱ upo ɓu ma̱n a ɓu ká̱ ìkum te, uda i là á mi yà?>>
10 Então Davi perguntou: “Como saberei se seu pai ficou irado?”.
11 UJonatan là á na pa̱, <<Fa í ga ashe agbagba.>> Te oza̱ fa ga ashe agbagba.
11 Jônatas respondeu: “Venha ao campo comigo”, e os dois foram juntos para lá.
12 Te uJonatan là ûDawuda pa̱, <<N sóng anung kà̱ mpyal àYawe, Inan ìga aIsa̱rila, ká̱ awalang wanta̱ ìpin ka̱t te nlomo te, mi ɗak na n nyi nrəng nnàp àpo mi. A yà pa̱ uza̱ uwa ya ká̱ iya̱m iro ká̱ ìgwak ka̱ apal ɓu te, mi re ǹre mí là a ɓu.
12 Então Jônatas disse a Davi: “Prometo diante do S enhor , o Deus de Israel, que amanhã ou, no máximo, depois de amanhã, a esta hora, conversarei com meu pai e avisarei você logo em seguida do que ele pensa a seu respeito. Se ele falar a seu respeito de modo favorável, informarei você.
13 Ǹnyi te, a yà pa̱ upo mi uwa ɗom nnəm iya̱m iɓá̱ngɓa̱ng iro a ɓu te, re uYawe á nyán ká̱ uJonatan pa̱ gənggəng, a yà pa̱ n nyám ka̱ a ɓu ka̱t kang nre ɓu u ga ká̱ ikangkang. Te re uYawe á yà nzəng ká̱ ɓu wa nva̱ uza̱ ka̱ yà nzəng ká̱ upo mi á.
13 Mas, se ele estiver irado e quiser matá-lo, que o S enhor me castigue severamente se eu não avisar você, para que possa escapar em segurança. Que o S enhor esteja com você como esteve com meu pai.
14 Ǹnyi te, nyám ikin ikúrkùr ka̱t á mi wa ikin aYawe a yà pa̱ n na n yà ká̱ irirì á, na kang mmá gba̱l mi ka̱t.
14 E que você me trate com o amor leal do S enhor enquanto eu viver. Mas, se eu morrer,
15 Awalang va̱ uYawe á zhì nkpaktak okpa ìkum aDawuda ka̱ apambin te, kang wa re nyám ikin ɓu n̂zhi mi ka̱t mbyet mbyet.>>
15 trate minha família com esse amor leal, mesmo quando o S enhor eliminar da face da terra todos os seus inimigos”.
16 Te uJonatan yar nsàr nnap-nlà ká̱ nzhi àDawuda là pa̱, <<Re uYawe á zhì okpa ìkum aDawuda pa̱ kpaktak.>>
16 Então Jônatas assumiu um compromisso solene com Davi e sua descendência e disse: “Que o S enhor destrua todos os inimigos de Davi!”.
17 Kang uJonatan nak uDawuda yar nsóng anung kà̱ɗi ka̱kul ma̱n va̱ uza̱ ká̱ a na, ka̱kul uza̱ ma̱n na wa va uza̱ ma̱n ishi wò.
17 E Jônatas fez Davi reafirmar seu juramento de amizade, pois Jônatas o amava como a si mesmo.
18 Te uJonatan là ûDawuda pa̱, <<Ìpin te, mí nəm nchang izər ngga ape apipe kang mí lang ɓu ka̱kul atak ntəm ɓu i təm nlakchi.
18 Então Jônatas disse: “Amanhã celebraremos a festa da lua nova. Darão por sua falta quando virem que seu lugar à mesa está vazio.
19 Nlomo ka̱ arurong te, ga atak va̱ ka̱ u bwam ká̱ awalang va̱ nɗaktak va̱ ta̱ ɓan, kang ɓu lok kà̱ ngba̱k ìpang aEzel.
19 Depois de amanhã, ao entardecer, vá ao lugar onde você se escondeu antes e espere ali, junto à pedra de Ezel.
20 Mi tat iwar pa̱ ishatɗing i ga ngba̱k ìpang va̱ ta, na mmami kà̱ mmang ìji.
20 Eu sairei e atirarei três flechas para o lado da pedra, como se atirasse num alvo.
21 Te mi re uyen ununggwan kang mi là a na pa̱, <Ga mwo iwar va̱ ta.> A yà pa̱ n là á na pa̱, <Dər, iwar va̱ ta kà̱ ngba̱k va ta̱, kà̱ ishimshe mi ká̱ ɓu, ɓa ká̱ ka̱ ta̱,> te wa ɓa, ka̱kul wa nva uYawe wa ká̱ iriri te, na u yà ká̱ iriri, nɗaktak nro yà ka̱t.
21 Então mandarei um ajudante trazer de volta as flechas. Se você me ouvir dizer a ele: ‘As flechas estão deste lado’, saberá, tão certo como vive o S enhor , que tudo está bem e que não há perigo algum.
22 Ǹnyi te, a yà pa̱ n là ûyen ununggwan va̱ ta pa̱, <Dər, iwar na yà kà̱ mpyal ɓu,> te nkpak pa̱ u ga, ka̱kul uYawe re ɓu chit pa̱ u ga achen ɓu.
22 Mas, se eu disser a ele: ‘Vá mais para frente; as flechas estão adiante’, significará que você deve partir de imediato, pois o S enhor o manda ir embora.
23 Kang ka̱ apal iya̱m va̱ ta̱ ká̱ i shal te, i rəng ká̱, uYawe uwa sat ká̱ ishimshe mi ká̱ ɓu mbyet.>>
23 E que o S enhor nos ajude a preservar para sempre o forte laço de amizade que existe entre nós”.
24 Te uDawuda bwam ka̱ ashe nzam, kang awalang va̱ mmá ɓàn nnəm nchang izər ngga ape apipe te, uponzhi təm pa̱ ô ri iya̱m-nrì.
24 Então Davi se escondeu no campo e, quando começou a festa da lua nova, o rei sentou-se para comer.
25 Uza̱ təm ka̱ atak va̱ uza̱ mmà təm ka̱ ka̱ izər nzhi, uJonatan təm màl ikwoksok ká̱ na, kang uAbner təm kà̱ ngba̱k aShawulu, ǹnyi te, atak ntəm aDawuda təm nlakchi.
25 Ocupou seu lugar de costume, encostado à parede, com Jônatas sentado diante dele e Abner ao seu lado. O lugar de Davi, porém, ficou vazio.
26 UShawulu là iya̱m iro n̂da va̱ ta ka̱t, ka̱kul uza̱ rəng pa̱, <<Iya̱m iro na ya uDawuda va nak na yà ká̱ adak. Nna nak kang uza̱ yà ka̱ atak nchang izər ka̱t.>>
26 Saul não disse nada sobre isso naquele dia, pois pensou: “Deve ter acontecido algo que deixou Davi cerimonialmente impuro”.
27 Ǹnyi te, ipin fa kpa̱k, kà̱ nra ngga mparəm ngga ape te, atak aDawuda nna a təm nlakchi. Te uShawulu ɓəp uyən wò uJonatan pa̱, <<Iza̱ nak kang uya àJese ɓa atak nri iya̱m-nrì ka̱ nlam ka̱t, ka̱t te n̂da ka̱t yà?>>
27 Mas, quando o lugar de Davi também ficou vazio no dia seguinte, Saul perguntou a Jônatas: “Por que o filho de Jessé não veio para a refeição nem ontem nem hoje?”.
28 UJonatan na ama̱n pa̱, <<UDawuda ɓəp mɓa̱r ɓəp ka̱ atak mi pa̱ ô ga aBet-Lehem.
28 Jônatas respondeu: “Davi me pediu, com insistência, para ir a Belém.
29 Uza̱ là á mi pa̱,<Re mi n ga, ka̱kul nzhi yi ka̱ ngga nnəm nləfər ka̱ ashe ìtong, kang ugənang mi nak pa̱ n yà ka̱ ta. A yà pa̱ nchə̀r mi bəba̱l kà̱ mpyal ɓu te, re mi, n ga n ya ogənang mi.> Nna nak kang uza̱ ɓa atak nri iya̱m-nrì aponzhi ka̱t.>>
29 Disse: ‘Por favor, deixe-me ir, pois nossa família oferecerá um sacrifício na cidade. Meu irmão exigiu que eu estivesse presente. Portanto, peço que me deixe ir ver meus irmãos’. Por isso ele não está aqui, à mesa do rei”.
30 UShawulu yà ká̱ nlàk ìgwak pa̱ gənggəng kà̱ uJonatan kang uza̱ là á na pa̱, <<Mmaɓu uyen ununggwan ulakchilakchi, amar achar umaimai. N nyinyi pa̱ mmaɓu kà̱ nlə́p asəm uDawuda uya aJese na a yà uponzhi ka̱ anung ɓu, wanta na u ɗom pa̱ u ná iwuswa îshi ɓu ká̱ unang va̱ mar ɓu ɗò?
30 Saul se enfureceu com Jônatas e disse: “Seu traidor, filho de uma prostituta! Pensa que não sei que você quer que ele seja rei, para sua própria vergonha e de sua mãe?
31 Nva̱ pa̱ uya aJese uwa ká̱ irirì ka̱ apambin va̱ ta̱ te, ɓu yà uponzhi ka̱t. Ǹyangmata̱ te, re unəm uro á ɓa ká̱ na a mi, ka̱kul nkpak pa̱ uza̱ a kú.>>
31 Enquanto esse filho de Jessé viver, você jamais será rei. Agora vá buscá-lo para que eu o mate!”.
32 Te uJonatan ɓəp upo wò pa̱, << Mí gbá̱l na ka̱kul iza̱ yà? Iza̱ uza̱ nəm yà?>>
32 “Por que ele deve morrer?”, perguntou Jônatas a seu pai. “O que ele fez?”
33 Ǹnyi te, uShawulu mang na ká̱ aɓár pa̱ na ô gbá̱l na. Nna chit te, uJonatan nyi ɗak pa̱, upo wò ka̱ nɗom ngbá̱l uDawuda.
33 Então Saul atirou sua lança contra Jônatas, com a intenção de matá-lo. Com isso, Jônatas viu que seu pai estava mesmo decidido a matar Davi.
34 Te uJonatan wong ka̱ apal atebəl ka̱ ashe nlàk ìgwak pa̱ gənggəng, kà̱ nra ngga mparəm ngga nchang izər va̱ ta, uza̱ ri iya̱m-nrì ka̱t, ka̱kul a ɗak na byet ka̱ iya̱m va̱ upupo là a na ka̱ apal aDawuda.
34 Enfurecido, Jônatas levantou-se da mesa e, durante o segundo dia da festa, recusou-se a comer, frustrado pelo modo como seu pai havia desonrado Davi publicamente.
35 Ká̱ ìpin te, uJonatan fa ga ashe nzam pa̱ na ô gwang ká̱ uDawuda wa nva oza̱ ka̱ sar á. Uza̱ ga ká̱ uyen ununggwan uɓwakan nzəng ká̱ na,
35 Na manhã seguinte, como combinado, Jônatas foi ao campo e levou consigo um ajudante para apanhar as flechas.
36 kang uza̱ là ûyen ununggwan va̱ ta pa̱, <<Chə́r na u mwo iwar va̱ n tat.>> Nva̱ uyen ununggwan va̱ ta ka̱ nchə́r te, uza̱ mang ìwar ka̱ mpipyal.
36 Disse ao ajudante: “Comece a correr, para que possa encontrar as flechas quando eu as atirar”. O ajudante correu, e Jônatas atirou uma flecha para além dele.
37 Awalang va̱ uyen ununggwan va̱ ta ɓa chu atak va̱ ìwar aJonatan ru ka̱ te. UJonatan wor na là pa̱ <<Ìwar yà ka̱ mpyal ɓu ka̱t ɗò?>>
37 Quando o ajudante estava quase chegando ao lugar onde a flecha havia caído, Jônatas gritou: “A flecha está mais à frente!
38 Te uza̱ ləp achu á na pa̱, <<Ghəgha̱n, ga pa̱ kəlak, kang wa kali ka̱t.>> Te uyen ununggwan va̱ ta yar ìwar va̱ ta kang a ga ká̱ ûnəm uga nzhi wò.
38 Rápido! Não fique aí parado!”. Então o ajudante apanhou a flecha e correu de volta para seu senhor.
39 Uyen ununggwan va̱ ta nyi iya̱m iro ka̱ apal nkpaktak iya̱m va̱ ta ka̱t. UJonatan ká̱ uDawuda oma nyi chwat.
39 O ajudante não suspeitava de nada; apenas Jônatas e Davi entenderam o sinal.
40 Te uJonatan na oga iya̱m aɓang wò ûyen ununggwan va̱ ta kang à là a na pa̱, <<Wur, ga ka̱ oza̱ kà̱ ìtong.>>
40 Então Jônatas entregou o arco e as flechas ao ajudante e ordenou que os levasse de volta à cidade.
41 Nva̱ngva̱ uyen ununggwan va̱ ta ga chit, te uDawuda fa ka̱ asa̱l nkwandal ìpang va̱ta kang à ɓəram kà̱ mpyal aJonatan nva̱ng pa̱ nshatɗing, uza̱ kwangtal asa̱l awu wò ka̱ avəng. Te oza̱ fəkchi owan oza̱ kang oza̱ yə́ng, ǹnyi te, uDawuda uwa yə́ng ji.
41 Assim que o ajudante foi embora, Davi saiu de seu esconderijo no lado sul da pedra de Ezel. Davi se curvou diante de Jônatas três vezes, com o rosto em terra. E, quando se beijaram e se despediram, ambos choravam, especialmente Davi.
42 UJonatan là ûDawuda pa̱, <<Ga ká̱ ikángkáng, ka̱kul í yar nsar nnap-nlà ikpa owan yi chit ka̱ ashe aɗin aYawe, i là pa̱, <UYawe uwa sat ka̱ ishimshe mi ká̱ ɓu, kang ka̱ ishimshe oga akum ìjili ɓu ká̱ oga akum ìjili mi mbyet.> >> Te uDawuda ga, kang uJonatan le ga ashe ìtong.
42 Por fim, Jônatas disse a Davi: “Vá em paz, pois juramos lealdade um ao outro em nome do S enhor . Que o S enhor nos ajude a preservar para sempre o forte laço de amizade entre nós e entre nossos descendentes”. Então Davi partiu, e Jônatas voltou à cidade.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 1 Samuel 20, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.