1 Samuel 20
yer (YER) vs ARIB
1 Te uDawuda chər ka̱ aNayot ka̱ aRama ga atak aJonatan. Uza̱ ɓəp na pa̱, <<Iza̱ n nəm yà? Iza̱ mpat mi yà? N nəm mpat ûpo ɓu wa nsang kang uza̱ ɗom pa̱ ô gbá̱l mi yà?>>
1 Então fugiu Davi de Naiote, em Ramá, veio ter com Jônatas e lhe disse: Que fiz eu? qual é a minha iniqüidade? e qual é o meu pecado diante de teu pai, para que procure tirar-me a vida?
2 Te uJonatan là pa̱, << Pa ka̱t, mmaɓu kà̱ ngga nkú ka̱t. Dər, upo mi i yà kà̱ nnəm iya̱m iro ichumchum ka̱t te iɓwakan i va uza̱ i nəm mi nyi ka̱t ɗò ka̱t. Ka̱kul iza̱ kang uza̱ i bwam i va̱ ta̱ kà̱ mi yà? Iya̱m iro yà pa ka̱t.>>
2 E ele lhe disse: Longe disso! não hás de morrer. Meu pai não faz coisa alguma, nem grande nem pequena, sem que primeiro ma participe; por que, pois, meu pai me encobriria este negócio? Não é verdade.
3 Ǹnyi te, uDawuda sóng anung là pa̱, <<Upo ɓu nyinyi pa̱ kpátkpát pa̱ nna n yà ká̱ nchə̀r mba̱lba̱l kà̱ mpyal ɓu, te uza̱ là ishi wò pa̱, <A màl pa̱ uJonatan á nyi nnap va̱ ta ka̱t, ka̱t te i lak ìgwak a na.> Nva̱ uYawe wa yà ká̱ iriri kang na u yà ká̱ iriri te, ishimshe mi ká̱ ikú a ɓur ntong ashar.>>
3 Respondeu-lhe Davi, com juramento: Teu pai bem sabe que achei graça aos teus olhos; pelo que disse: Não saiba isto Jônatas, para que não se magoe. Mas, na verdade, como vive o Senhor, e como vive a tua alma, há apenas um passo entre mim e a morte.
4 UJonatan là ûDawuda pa̱, <<Nkpaktak iya̱m va̱ u ɗom pa̱ n nəm a ɓu te, mi nənəm a ɓu.>>
4 Disse Jônatas a Davi: O que desejas tu que eu te faça?
5 Te uDawuda là á na pa̱, <<Dər, ipin te mí ga nnəm nchang izər ngga ape apipe, kang a màl pa̱ n təm nrì iya̱m-nrì nzəng ká̱ uponzhi, ǹnyi te, re mi mbwam ka̱ ashe nzam a ga a chu arurong aga nra ngga nshatɗing kang.
5 Respondeu Davi a Jônatas: Eis que amanhã é a lua nova, e eu deveria sentar-me com o rei para comer; porém deixa-me ir, e esconder-me-ei no campo até a tarde do terceiro dia.
6 A yà pa̱ upo ɓu a lang mi te, là a na pa̱, <UDawuda chál mɓa̱r pa̱ ô ga nzhi wò ka̱ aBet-Lehem kəlak kang, ka̱kul nləfər ngga akum ìjili oza̱ ngga nza̱ ìzun nggo.>
6 Se teu pai notar a minha ausência, dirás: Davi me pediu muito que o deixasse ir correndo a Belém, sua cidade, porquanto se faz lá o sacrifício anual para toda a parentela.
7 A yà pa̱ uza̱ là pa̱, <Dakdak,> te i nyám ɗak pa̱ uzwal ɓu yà ká̱ nɗaktak ka̱t. Ǹnyi te, a yà pa̱ uza̱ mən ìkum ká̱ ɓu te, ɓu nyi ɗak pa̱ uza̱ kà̱ nɗom nnəm iɓá̱ngɓa̱ng á mi.
7 Se ele disser: Está bem; então teu servo tem paz; porém se ele muito se indignar, fica sabendo que ele já está resolvido a praticar o mal.
8 Mmaɓu te, wa nyám nnap nnəna̱n ûzwal ɓu, ka̱kul u yar nsar nnap-nlà ká̱ mi chit kà̱ mpyal aYawe. A yà pa̱ m pat te, wa gbá̱l mi ká̱ ishi ɓu. Sang kang ɓu na mi ka̱ ashe awó apo ɓu yà?>>
8 Usa, pois, de misericórdia para com o teu servo, porque o fizeste entrar contigo em aliança do Senhor; se, porém, há culpa em mim, mata-me tu mesmo; por que me levarias a teu pai?
9 UJonatan là pa̱, <<Pa ka̱t, ka̱ yà pa̱ n nyinyi pa̱ upo mi uwa ya ká̱ iɓá̱ngɓa̱ng iro ka̱kul ɓu te, ká̱ nlà a ɓu ka̱t ɗò?>>
9 Ao que respondeu Jônatas: Longe de ti tal coisa! Se eu soubesse que meu pai estava resolvido a trazer o mal sobre ti, não to descobriria eu?
10 UDawuda ɓəp uJonatan pa̱, <<A yà pa̱ upo ɓu ma̱n a ɓu ká̱ ìkum te, uda i là á mi yà?>>
10 Perguntou, pois, Davi a Jônatas: Quem me fará saber, se por acaso teu pai te responder asperamente?
11 UJonatan là á na pa̱, <<Fa í ga ashe agbagba.>> Te oza̱ fa ga ashe agbagba.
11 Então disse Jônatas a Davi: Vem, e saiamos ao campo. E saíram ambos ao campo.
12 Te uJonatan là ûDawuda pa̱, <<N sóng anung kà̱ mpyal àYawe, Inan ìga aIsa̱rila, ká̱ awalang wanta̱ ìpin ka̱t te nlomo te, mi ɗak na n nyi nrəng nnàp àpo mi. A yà pa̱ uza̱ uwa ya ká̱ iya̱m iro ká̱ ìgwak ka̱ apal ɓu te, mi re ǹre mí là a ɓu.
12 E disse Jônatas a Davi: O Senhor, Deus de Israel, seja testemunha! Sondando eu a meu pai amanhã a estas horas, ou depois de amanhã, se houver coisa favorável para Davi, eu não enviarei a ti e não to farei saber?
13 Ǹnyi te, a yà pa̱ upo mi uwa ɗom nnəm iya̱m iɓá̱ngɓa̱ng iro a ɓu te, re uYawe á nyán ká̱ uJonatan pa̱ gənggəng, a yà pa̱ n nyám ka̱ a ɓu ka̱t kang nre ɓu u ga ká̱ ikangkang. Te re uYawe á yà nzəng ká̱ ɓu wa nva̱ uza̱ ka̱ yà nzəng ká̱ upo mi á.
13 O Senhor faça assim a Jônatas, e outro tanto, se, querendo meu pai fazer-te mal, eu não te fizer saber, e não te deixar partir, para ires em paz; e o Senhor seja contigo, assim como foi com meu pai.
14 Ǹnyi te, nyám ikin ikúrkùr ka̱t á mi wa ikin aYawe a yà pa̱ n na n yà ká̱ irirì á, na kang mmá gba̱l mi ka̱t.
14 E não somente usarás para comigo, enquanto viver, da benevolência do Senhor, para que não morra,
15 Awalang va̱ uYawe á zhì nkpaktak okpa ìkum aDawuda ka̱ apambin te, kang wa re nyám ikin ɓu n̂zhi mi ka̱t mbyet mbyet.>>
15 como também não cortarás nunca da minha casa a tua benevolência, nem ainda quando o Senhor tiver desarraigado da terra a cada um dos inimigos de Davi.
16 Te uJonatan yar nsàr nnap-nlà ká̱ nzhi àDawuda là pa̱, <<Re uYawe á zhì okpa ìkum aDawuda pa̱ kpaktak.>>
16 Assim fez Jônatas aliança com a casa de Davi, dizendo: O Senhor se vingue dos inimigos de Davi.
17 Kang uJonatan nak uDawuda yar nsóng anung kà̱ɗi ka̱kul ma̱n va̱ uza̱ ká̱ a na, ka̱kul uza̱ ma̱n na wa va uza̱ ma̱n ishi wò.
17 Então Jônatas fez Davi jurar de novo, porquanto o amava; porque o amava com todo o amor da sua alma.
18 Te uJonatan là ûDawuda pa̱, <<Ìpin te, mí nəm nchang izər ngga ape apipe kang mí lang ɓu ka̱kul atak ntəm ɓu i təm nlakchi.
18 Disse-lhe ainda Jônatas: Amanhã é a lua nova, e notar-se-á a tua ausência, pois o teu lugar estará vazio.
19 Nlomo ka̱ arurong te, ga atak va̱ ka̱ u bwam ká̱ awalang va̱ nɗaktak va̱ ta̱ ɓan, kang ɓu lok kà̱ ngba̱k ìpang aEzel.
19 Ao terceiro dia descerás apressadamente, e irás àquele lugar onde te escondeste no dia do negócio, e te sentarás junto à pedra de Ezel.
20 Mi tat iwar pa̱ ishatɗing i ga ngba̱k ìpang va̱ ta, na mmami kà̱ mmang ìji.
20 E eu atirarei três flechas para aquela banda, como se atirasse ao alvo.
21 Te mi re uyen ununggwan kang mi là a na pa̱, <Ga mwo iwar va̱ ta.> A yà pa̱ n là á na pa̱, <Dər, iwar va̱ ta kà̱ ngba̱k va ta̱, kà̱ ishimshe mi ká̱ ɓu, ɓa ká̱ ka̱ ta̱,> te wa ɓa, ka̱kul wa nva uYawe wa ká̱ iriri te, na u yà ká̱ iriri, nɗaktak nro yà ka̱t.
21 Então mandarei o moço, dizendo: Anda, busca as flechas. Se eu expressamente disser ao moço: Olha que as flechas estão para cá de ti, apanha-as; então vem, porque, como vive o Senhor, há paz para ti, e não há nada a temer.
22 Ǹnyi te, a yà pa̱ n là ûyen ununggwan va̱ ta pa̱, <Dər, iwar na yà kà̱ mpyal ɓu,> te nkpak pa̱ u ga, ka̱kul uYawe re ɓu chit pa̱ u ga achen ɓu.
22 Mas se eu disser ao moço assim: Olha que as flechas estão para lá de ti; vai-te embora, porque o Senhor te manda ir.
23 Kang ka̱ apal iya̱m va̱ ta̱ ká̱ i shal te, i rəng ká̱, uYawe uwa sat ká̱ ishimshe mi ká̱ ɓu mbyet.>>
23 E quanto ao negócio de que eu e tu falamos, o Senhor é testemunha entre mim e ti para sempre.
24 Te uDawuda bwam ka̱ ashe nzam, kang awalang va̱ mmá ɓàn nnəm nchang izər ngga ape apipe te, uponzhi təm pa̱ ô ri iya̱m-nrì.
24 Escondeu-se, pois, Davi no campo; e, sendo a lua nova, sentou-se o rei para comer.
25 Uza̱ təm ka̱ atak va̱ uza̱ mmà təm ka̱ ka̱ izər nzhi, uJonatan təm màl ikwoksok ká̱ na, kang uAbner təm kà̱ ngba̱k aShawulu, ǹnyi te, atak ntəm aDawuda təm nlakchi.
25 E, sentando-se o rei, como de costume, no seu assento junto à parede, Jônatas sentou-se defronte dele, e Abner sentou-se ao lado de Saul; e o lugar de Davi ficou vazio.
26 UShawulu là iya̱m iro n̂da va̱ ta ka̱t, ka̱kul uza̱ rəng pa̱, <<Iya̱m iro na ya uDawuda va nak na yà ká̱ adak. Nna nak kang uza̱ yà ka̱ atak nchang izər ka̱t.>>
26 Entretanto Saul não disse nada naquele dia, pois dizia consigo: Aconteceu-lhe alguma coisa pela qual não está limpo; certamente não está limpo.
27 Ǹnyi te, ipin fa kpa̱k, kà̱ nra ngga mparəm ngga ape te, atak aDawuda nna a təm nlakchi. Te uShawulu ɓəp uyən wò uJonatan pa̱, <<Iza̱ nak kang uya àJese ɓa atak nri iya̱m-nrì ka̱ nlam ka̱t, ka̱t te n̂da ka̱t yà?>>
27 Sucedeu também no dia seguinte, o segundo da lua nova, que o lugar de Davi ficou vazio. Perguntou, pois, Saul a Jônatas, seu filho: Por que o filho de Jessé não veio comer nem ontem nem hoje?
28 UJonatan na ama̱n pa̱, <<UDawuda ɓəp mɓa̱r ɓəp ka̱ atak mi pa̱ ô ga aBet-Lehem.
28 Respondeu Jônatas a Saul: Davi pediu-me encarecidamente licença para ir a Belém,
29 Uza̱ là á mi pa̱,<Re mi n ga, ka̱kul nzhi yi ka̱ ngga nnəm nləfər ka̱ ashe ìtong, kang ugənang mi nak pa̱ n yà ka̱ ta. A yà pa̱ nchə̀r mi bəba̱l kà̱ mpyal ɓu te, re mi, n ga n ya ogənang mi.> Nna nak kang uza̱ ɓa atak nri iya̱m-nrì aponzhi ka̱t.>>
29 dizendo: Peço-te que me deixes ir, porquanto a nossa parentela tem um sacrifício na cidade, e meu irmão ordenou que eu fosse; se, pois, agora tenho achado graça aos teus olhos, peço-te que me deixes ir, para ver a meus irmãos. Por isso não veio à mesa do rei.
30 UShawulu yà ká̱ nlàk ìgwak pa̱ gənggəng kà̱ uJonatan kang uza̱ là á na pa̱, <<Mmaɓu uyen ununggwan ulakchilakchi, amar achar umaimai. N nyinyi pa̱ mmaɓu kà̱ nlə́p asəm uDawuda uya aJese na a yà uponzhi ka̱ anung ɓu, wanta na u ɗom pa̱ u ná iwuswa îshi ɓu ká̱ unang va̱ mar ɓu ɗò?
30 Então se acendeu a ira de Saul contra Jônatas, e ele lhe disse: Filho da perversa e rebelde! Não sei eu que tens escolhido a filho de Jessé para vergonha tua, e para vergonha de tua mãe?
31 Nva̱ pa̱ uya aJese uwa ká̱ irirì ka̱ apambin va̱ ta̱ te, ɓu yà uponzhi ka̱t. Ǹyangmata̱ te, re unəm uro á ɓa ká̱ na a mi, ka̱kul nkpak pa̱ uza̱ a kú.>>
31 Pois por todo o tempo em que o filho de Jessé viver sobre a terra, nem tu estarás seguro, nem o teu reino; pelo que envia agora, e traze-mo, porque ele há de morrer.
32 Te uJonatan ɓəp upo wò pa̱, << Mí gbá̱l na ka̱kul iza̱ yà? Iza̱ uza̱ nəm yà?>>
32 Ao que respondeu Jônatas a Saul, seu pai, e lhe disse: Por que há de morrer. que fez ele?
33 Ǹnyi te, uShawulu mang na ká̱ aɓár pa̱ na ô gbá̱l na. Nna chit te, uJonatan nyi ɗak pa̱, upo wò ka̱ nɗom ngbá̱l uDawuda.
33 Então Saul levantou a lança, para o ferir; assim entendeu Jônatas que seu pai tinha determinado matar a Davi.
34 Te uJonatan wong ka̱ apal atebəl ka̱ ashe nlàk ìgwak pa̱ gənggəng, kà̱ nra ngga mparəm ngga nchang izər va̱ ta, uza̱ ri iya̱m-nrì ka̱t, ka̱kul a ɗak na byet ka̱ iya̱m va̱ upupo là a na ka̱ apal aDawuda.
34 Pelo que Jônatas, todo encolerizado, se levantou da mesa, e no segundo dia do mês não comeu; pois se magoava por causa de Davi, porque seu pai o tinha ultrajado.
35 Ká̱ ìpin te, uJonatan fa ga ashe nzam pa̱ na ô gwang ká̱ uDawuda wa nva oza̱ ka̱ sar á. Uza̱ ga ká̱ uyen ununggwan uɓwakan nzəng ká̱ na,
35 Jônatas, pois, saiu ao campo, pela manhã, ao tempo que tinha ajustado com Davi, levando consigo um rapazinho.
36 kang uza̱ là ûyen ununggwan va̱ ta pa̱, <<Chə́r na u mwo iwar va̱ n tat.>> Nva̱ uyen ununggwan va̱ ta ka̱ nchə́r te, uza̱ mang ìwar ka̱ mpipyal.
36 Então disse ao moço: Corre a buscar as flechas que eu atirar. Correu, pois, o moço; e Jônatas atirou uma flecha, que fez passar além dele.
37 Awalang va̱ uyen ununggwan va̱ ta ɓa chu atak va̱ ìwar aJonatan ru ka̱ te. UJonatan wor na là pa̱ <<Ìwar yà ka̱ mpyal ɓu ka̱t ɗò?>>
37 Quando o moço chegou ao lugar onde estava a flecha que Jônatas atirara, gritou-lhe este, dizendo: Não está porventura a flecha para lá de ti?
38 Te uza̱ ləp achu á na pa̱, <<Ghəgha̱n, ga pa̱ kəlak, kang wa kali ka̱t.>> Te uyen ununggwan va̱ ta yar ìwar va̱ ta kang a ga ká̱ ûnəm uga nzhi wò.
38 E tornou a gritar ao moço: Apressa-te, anda, não te demores! E o servo de Jônatas apanhou as flechas, e as trouxe a seu senhor.
39 Uyen ununggwan va̱ ta nyi iya̱m iro ka̱ apal nkpaktak iya̱m va̱ ta ka̱t. UJonatan ká̱ uDawuda oma nyi chwat.
39 O moço, porém, nada percebeu; só Jônatas e Davi sabiam do negócio.
40 Te uJonatan na oga iya̱m aɓang wò ûyen ununggwan va̱ ta kang à là a na pa̱, <<Wur, ga ka̱ oza̱ kà̱ ìtong.>>
40 Então Jônatas deu as suas armas ao moço, e lhe disse: Vai, leva-as à cidade.
41 Nva̱ngva̱ uyen ununggwan va̱ ta ga chit, te uDawuda fa ka̱ asa̱l nkwandal ìpang va̱ta kang à ɓəram kà̱ mpyal aJonatan nva̱ng pa̱ nshatɗing, uza̱ kwangtal asa̱l awu wò ka̱ avəng. Te oza̱ fəkchi owan oza̱ kang oza̱ yə́ng, ǹnyi te, uDawuda uwa yə́ng ji.
41 Logo que o moço se foi, levantou-se Davi da banda do sul, e lançou-se sobre o seu rosto em terra, e inclinou-se três vezes; e beijaram-se um ao outro, e choraram ambos, mas Davi chorou muito mais.
42 UJonatan là ûDawuda pa̱, <<Ga ká̱ ikángkáng, ka̱kul í yar nsar nnap-nlà ikpa owan yi chit ka̱ ashe aɗin aYawe, i là pa̱, <UYawe uwa sat ka̱ ishimshe mi ká̱ ɓu, kang ka̱ ishimshe oga akum ìjili ɓu ká̱ oga akum ìjili mi mbyet.> >> Te uDawuda ga, kang uJonatan le ga ashe ìtong.
42 E disse Jônatas a Davi: Vai-te em paz, porquanto nós temos jurado ambos em nome do Senhor, dizendo: O Senhor seja entre mim e ti, e entre a minha descendência e a tua descendência perpetuamente.
43 — ausente —
43 Então Davi se levantou e partiu; e Jônatas entrou na cidade.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 1 Samuel 20, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.