Atos 27

MARO KINDENI KAWA ŊGUA (XSI) vs VC

Sair da comparação
VC Versão Católica
1 Kinzi koipu sipa ŋgua lâ tu maka ma kakai wâŋga toŋge kalâ pa Itali tâno kâ. Mine kala sikai Paulo, tavanzi tamâta pinde uru simo luma sakamao ilo, aku sionzi silâ zugu tamâta nenzi koipu toŋge mbau ilo, i ŋa mine Julius. Julius uru iveta wurâta pa Koipu Ŋalae Kaisara tamwata.
1 Logo que foi determinado que embarcássemos para a Itália, Paulo foi entregue com outros presos a um centurião da coorte Augusta, chamado Júlio.
2 Ŋineŋga maka kakâki Adramitium lawea nenzi wâŋga toŋge kulu. Wâŋga ŋinde nde iluku lâ ŋana ikâwa ilâ ikura mâta mâta lee ma ipâŋga Esia tâno. Ŋineŋga kapile mâta ŋinde ku kakâwa kalâ. Aku Aristarkus, i Tesalonaika lawea warika lâ Masedonia tâno, ande iyoka kuma kalâ.
2 Embarcamos num navio de Adramito que devia costear as terras da Ásia, e levantamos âncora. Em nossa companhia estava Aristarco, macedônio de Tessalônica.
3 Maka kalâ lee, aku mbwale kilo, ŋineŋga kalâ katoa Saidon lawea. Aku Julius iveta kie ara pa Paulo, kala isâu tu Paulo ma ilâ imoranzi ninambwe pinde simo ŋinde, ŋana ma sisuka i ŋana kâpwa wa kelekele pinde wa.
3 No dia seguinte, fazendo escala em Sidônia, Júlio, usando de bondade com Paulo, permitiu-lhe ir ver os seus amigos e prover-se do que havia de necessário.
4 Kamo lee, ŋineŋga kapile Saidon ku kakâwa kalâ. Andeta lawea iyoka kaika itiŋgi maka. Mine kala wâŋga ikâwa ilâ pa Saiprus sia muli.
4 Dali, fazendo-nos ao mar, fomos navegando perto das costas de Chipre, por nos serem contrários os ventos.
5 Ŋineŋga kakâwa sondo nâ kalâ pa Silisia tâno wa Pamfilia tâno wa. Aku kalâ lee katoa Maira lawea, lâ Lisia tâno.
5 Tendo atravessado o mar da Cilícia e da Panfília, chegamos a Mira, cidade da Lícia.
6 Aku lâ lawea ŋinde, zugu tamâta nenzi koipu imora Aleksandria lawea nenzi wâŋga toŋge iluku ŋana ilâ pa Itali tâno kâ. Mine kala ikaima kakâki wâŋga ŋinde kulu.
6 O centurião encontrou ali um navio de Alexandria, que rumava para a Itália, e fez-nos passar para ele.
7 Ŋineŋga kapile Maira lawea, aku wâŋga ikâwa mwasa mwasa ikura lâ zo rârâ ilâ. Maka kakâwa kakundua lawea lee ku kalâ kapâŋga Nidus lawea tini laiti. Andeta lawea ipono naoma, kala kakura ŋana kakâwa sondo kâ, ande tia. Tia ku kakâwa kalâ pa Krit sia muli, lâ Salmone lawea tini laiti.
7 Por muitos dias navegamos lentamente e com dificuldade até diante de Cnido, onde o vento não nos permitiu aportar.
8 Wâŋga ŋinde ne wurâta tamâta simakâsa nâ, aku kakâwa kakapi Krit sâwa sâwa kalâ. Ŋineŋga kalâ katoa mâta toŋge ikeno Lasea lawea tini laiti. Mâta ŋinde ŋa mine tu “Mâta Ara”.
8 Fomos então costeando ao sul da ilha de Creta, junto ao cabo Salmona. Navegando com dificuldade ao longo da costa, chegamos afinal a um lugar, a que chamam Bons Portos, perto do qual está a cidade de Lasaia.
9 Maka kamo lee zo luandondo ilâ lâ, aku Juda nenzi kumbwa ŋana sindi kaika ŋana kâpwa kâ nde marumbu lâ. Mine kala kasama tu lawea ŋalae ne zo nde imâ ipâŋga laiti lâ, aku kâla-lawea ŋalae ma iyaula tâi. Mine nde Paulo ipainzi tamâta ŋalaŋala tu,
9 Passara o tempo - já havia passado a época do jejum - e a navegação se tornava perigosa. Paulo advertiu-os:
10 “Miki tamâta ŋai, naneŋgu morâŋa mine; ambo kinda ma toka talâ lâ zo ŋine, ande ma tasânda malia kulu, aku wâŋga tava ne kelekele ma sipayaula. Aku kinda kala ma tapayaula warakânda mine nâ.”
10 Amigos, vejo que a navegação não se fará sem perigo e sem graves danos, não somente ao navio e à sua carga, mas ainda às nossas vidas.
11 Andeta zugu tamâta ne koipu ipono muli pa Paulo ne ŋgua, ande tia. Ipono muli pa wâŋga warika kuku wâŋga ne poe tamâta ŋinde rua nenzi ŋgua.
11 O centurião, porém, dava mais crédito ao piloto e ao mestre do que ao que Paulo dizia.
12 Mâta maka kamo ŋinde nde ara koŋa tia. Ambo tu kâla-lawea ma ipâŋga, ande wâŋga ma ikura tu ipâti lâ mâta ŋinde, ande tia. Mine kala wâŋga ne wurâta tamâta rârâ nde sisâu tu ma kapile mâta ŋinde ku kalâ. Kinzi situ ma kalâ katoa Finiks lawea, ŋineŋga ma kao tinima ŋana zo ara kâ lâ ŋinde. Finiks nde lawea toŋge ikeno pa sâwa lâ Krit sia, aku nenzi mâta ara ŋana ma kamuna ŋana kâla-lawea kâ.
12 O porto era impróprio para passar o inverno, pelo que a maior parte deles foi de parecer que se retornasse ao mar, na esperança de chegar a Fenice, para passar ali o inverno, por ser esse um porto de Creta, abrigado dos ventos do sudeste e do nordeste.
13 Ŋineŋga zo toŋge, mbwera imâ ilaŋenzi iyoka sulu nâ. Aku ilonzi patea tu maka ma kakâwa ara nâ kalâ katoa mâta muŋga siporo ŋana ŋinde. Mine kala sitapa wâŋga ne mira kâki ku kakâwa kakapi Krit sâwa nâ kalâ.
13 Soprava então brandamente o vento sul. Julgavam poder executar os seus planos. Levantaram a âncora e foram costeando de perto a ilha de Creta.
14 Andeta malawa tia nâ, ŋineŋga lawea kaika toŋge ipâŋga, i ŋa tu Wâra, iyoka pa Krit sia indue imâ.
14 Mas, não muito depois, veio do lado da ilha um tufão chamado Euroaquilão.
15 Lawea nde itiŋgi wâŋga kaika lâ, ikura ŋana wâŋga ma ikâwa sondo kâ, ande tia. Mine kala maka kasakoko.
15 Sem poder resistir à ventania, o navio foi arrebatado e deixamo-nos arrastar.
16 Kasakoko kalâ papa sia mota toŋge muli, i ŋa mine Kauda sia. Aku kaveta wurâta ŋalae ŋana kasine wâŋga ne boti kaika kâ.
16 Impelidos rapidamente para uma pequena ilha chamada Cauda, conseguimos, com muito esforço, recolher o batel.
17 Kinzi wurâta tamâta sitapa boti kâki wâŋga kulu, aku raveŋa nâ sipa kaika lâ wâŋga tini. Siruru tu wâŋga ma ikâwa ilâ iloko lâ Afrika tâno nenzi kumbu. Mine kala sikai loa piti, aku maka kasakoko nâ kalâ.
17 Içaram-no e, depois, como meio de segurança, cingiram o navio com cabos. Então, temendo encalhar em Sirte, arriaram as velas e entregaram-se à mercê dos ventos.
18 Kâla-lawea nde itiŋgi maka kaika kayâti kataulo. Mine nde wurita kilo, ŋineŋga sikai kelekele malia pinde ikeno wâŋga kulu ku sitambira indue tâi ilo.
18 No dia seguinte, sendo a tempestade ainda mais violenta, atiraram fora a carga.
19 Kari ŋato ilâ lâ, ŋineŋga kinzi wurâta tamâta warakanzi mbaunzi sikai wâŋga tini saŋgara ku sitambira indue tâi ilo.
19 No terceiro dia, atiramos para fora com as nossas próprias mãos os acessórios do navio.
20 Maka kasakoko mine kalâ lee zo luandondo ilâ lâ, aku kamora kari wa pitu wa, ande tia. Lawea iyoka ŋalae itiŋgi maka kayâti kataulo nâ. Mine kala iloma patea tu ma kakura ŋana katoa mâta toŋge, ande tia; ma kapayaulani nâ.
20 Ora, não aparecendo por muitos dias nem sol nem estrelas e sendo batidos por forte tempestade, tínhamos por fim perdido toda a esperança de sermos salvos.
21 Wâŋga ne wurâta tamâta nde sika kâpwa toŋge tia lee ikura zo luandondo. Mine kala Paulo imandi naonzi ku ipainzi tu, “Miki tamâta ŋai, ambo muŋga miki kapono muli pa naneŋgu ŋgua, aku kinda tapile Krit tia, ande miki ma kakura ŋana kasânda malia mine kulu, ande tia. Aku wâŋga ne kelekele ma ikeno ara nâ. Andeta tia.
21 Desde muito tempo ninguém havia comido nada. Paulo levantou-se no meio deles e disse: Amigos, deveras devíeis ter-me atendido e não ter saído de Creta, e assim evitar esse perigo e essas perdas.
22 Taitu kala ŋine naŋa atu apu tini kaika pa ilomi kalomi, kala apaimi tu miki ilomi ndeka nâ! Tamâta toŋge lâ ŋgininda ma ipayaula ku nao tia lâ, ande tia. Wâŋga nâ ma ipayaula.
22 Agora, porém, vos admoesto a que tenhais coragem, pois não perecerá nenhum de vós, mas somente o navio.
23 Naŋa nde Maro Kindeni ne tamâta, kala uru apanea i ku aveta wurâta papa. Aku nola mbo, ande i io ne aŋelo toŋge imâ imandi tiniŋgu laiti.
23 Esta noite apareceu-me um anjo de Deus, a quem pertenço e a quem sirvo, o qual me disse:
24 Aku aŋelo ipai naŋa tu, ‘Paulo, kururu ndimo. Maro Kindeni ipatea tu noko ma kulâ kumandi Koipu Ŋalae Kaisara nao. Aku Maro Kindeni ipaloŋo pa noko ne noŋa lâ, kala tamâta rârâni simo wâŋga ŋine kulu kuku noko ma simo ara. Kinzi ma sipayaula tia.’
24 Não temas, Paulo. É necessário que compareças diante de César. Deus deu-te todos os que navegam contigo.
25 Mine kala apaimi tu miki ma karuru ndimo. Naŋa kaloŋgu tawana tu Maro Kindeni ma iveta vetâŋa rârâni ikura muŋga itula pana mine.
25 Por isso, amigos, coragem! Eu confio em Deus que há de acontecer como me foi dito.
26 Ambo taitu kinda ma takâwa lee talâ taloko lâ sia toŋge.” Paulo iporo ŋgua mine.
26 Vamos dar a uma ilha.
27 Sânda rua ilâ lâ ŋga, aku maka kasakoko lee kalâ kapâŋga Mediterenian tâi ŋgini. Aku mbo ŋgini-ŋgini tamwata, ŋineŋga wurâta tamâta sisama tu wâŋga ŋga ilâ ipâŋga sia toŋge tini laiti lâ.
27 Já estávamos na décima quarta noite, pelo mar Adriático, quando, pela meia-noite, os marinheiros pressentiram que estavam perto de alguma terra.
28 Kinzi siloe wâlo ndue ŋana sisama nia kâ, aku mira ikeno laiti, ikura tamâta taitu (20). Aku katoa mwasa kilo, ŋineŋga siloe wâlo ndue kilo, aku ikura saŋao kanaŋo lima.
28 Então, atirando a sonda, perceberam que a profundidade era de vinte braças. Depois, um pouco mais adiante, viram que era de quinze braças.
29 Kinzi siruru pâta tu ambo ma kakâwa kalâ, ande ma kaloko lâ mira kulu. Mine kala sitambira wâŋga ne mira ŋapa indue tâi ilo pa wâŋga muli. Ŋineŋga sikai noŋa tu ma mbwale pwataki walele nâ.
29 Temendo que déssemos em algum recife, lançaram quatro âncoras da popa, esperando ansiosos que amanhecesse o dia.
30 Wâŋga ne wurâta tamâta nde ilonzi tu siroto nzâla ŋana sipile wâŋga sitoa kâ. Mine kala sitiu boti indue tâi ilo, aku silaŋe maka tu ma sisia wâŋga ne mira pinde ndue tâi ilo pa wâŋga nao.
30 Imediatamente, os marinheiros procuraram fugir e, sob o pretexto de largar as âncoras da proa, lançaram o bote ao mar.
31 Andeta Paulo ipainzi zugu tamâta sitava nenzi koipu mine tu, “Ambo tamâta ndai ma sipile wâŋga silâ, ande miki ma kapayaula ku naomi tia lâ.”
31 Paulo disse ao centurião e aos soldados: Se estes homens não permanecerem no navio, não podereis salvar-vos.
32 Mine kala kinzi zugu tamâta sitoto boti ne wâlo, aku boti imbe indue tâi ilo.
32 Os soldados cortaram, então, os cabos do bote e deixaram-no cair.
33 Aku laiti ŋana mbwale-mbwale kâ, ŋineŋga Paulo iporo ŋgua panzi tamâta rârâni simo wâŋga kulu. Paulo ilo tu ma iveta ilonzi ara ŋana sika kâpwa kâ. Mine nde ipainzi tu, “Opopo, kalo-lokoni nde ikaimi kaika lâ ikura zo luandondo, kala miki kaka kâpwa toŋge tia. Mao nâ, kapwami loka nâ ikura sânda rua lâ.
33 Enquanto ia amanhecendo, Paulo encorajou a todos que comessem alguma coisa, e disse: Já faz hoje catorze dias que estais em jejum, sem comer nada.
34 Mine kala ano kaika pami tu ŋine nâ miki ma kaka kâpwa pinde ŋana isukami kâ. Kaloŋo ŋga; miki ma kapayaula tia. Miki rârâni ma kamo naomi rege nâ.”
34 Rogo-vos que comais alguma coisa, no interesse de vossa vida, porque nem um cabelo da cabeça de alguém de vós perecerá.
35 Paulo iporo mine lâ, ŋineŋga mbau ilâ ikai puroŋa pinde lâ naonzi. I kawa ndaŋge pa Maro Ŋalae lâ, ŋineŋga ipwataki puroŋa ku ika.
35 Tendo dito isso, tomou do pão, pronunciou uma bênção na presença de todos e, depois de parti-lo, começou a comer.
36 Ŋineŋga tamâta rârâni ilonzi ara mwasa, kala kinzi warakanzi sika kâpwa pinde tona.
36 Com isso, todos cobraram ânimo e puseram-se igualmente a comer.
37 Maka tamâta rârâni kamo wâŋga ŋinde kulu kambwaŋema ikura 276.
37 No navio éramos ao todo duzentas e setenta e seis pessoas.
38 Kinzi sika kuranzi lâ, ŋineŋga sitambira kâpwa indue tâi ilo, ŋana ma wâŋga malalâka kâ.
38 Depois de terem comido à vontade, aliviaram o navio, atirando o trigo ao mar.
39 Kari nde ikâki lâ, aku wâŋga ne wurâta tamâta simora nia lâ. Andeta sisama tâno ŋinde kilala tia. Matanzi ilâ simora mâta toŋge, aku ilonzi patea tu wâŋga ikura ŋana ilâ itoa sâwa ŋinde.
39 Afinal, clareou o dia. Os marinheiros não reconheceram a terra, mas viram uma enseada com uma praia, na qual tencionavam encalhar o navio, caso o pudessem.
40 Mine kala sitoto wâŋga ne mira raveŋa ututu, aku sipile ikeno tâi ilo. Ŋineŋga sipalalana raveŋa pinde piti lâ wâŋga ne poe tini, aku sipa loa sitapa kâki. Kinzi situ ma sikai lawea ŋana ma wâŋga ikâwa ilâ itoa pa tina tini kâ.
40 Levantaram as âncoras e largaram ao mesmo tempo as amarras dos lemes. Desfraldaram ao vento a vela mestra e rumaram para a praia.
41 Andeta wâŋga ilâ ikâki kumbu kaika toŋge, aku iloko nâ ikeno. Wâŋga nao nde iloko kaika lâ ikeno kumbuni, aku kâla isapu wâŋga muli lee ipu pwapwataki lâ.
41 Mas deram numa língua de terra, e o navio encalhou aí. A proa, encalhada, permanecia imóvel, ao mesmo tempo que a popa se abria com a força do mar.
42 Ŋineŋga zugu tamâta ilonzi patea tu ma sipunzi tamâta ŋinde muŋga simo luma sakamao ilo simâte. Tia ma sirea sitoa tina tini ma sikâwa pwapwataki silâ.
42 Os soldados tencionavam matar os presos, por temerem que algum deles fugisse a nado.
43 Andeta zugu tamâta nenzi koipu ilo tu ma ivila Paulo. Mine kala itu kaika panzi ne zugu tamâta ŋinde. Ŋineŋga iporo panzi tamâta pinde, kinzi ŋinde sikura ŋana sirea kâ, aku ipainzi tu, “Miki kasoŋga karea katoa tina tini muŋga ŋga”.
43 O centurião, porém, querendo salvar Paulo, impediu que o fizessem e ordenou que aqueles que pudessem nadar fossem os primeiros a lançar-se ao mar e alcançar a terra.
44 Aŋga kinzi tamâta pinde sikura ŋana sirea tia, ande koipu ipainzi tu, “Miki kakai palaŋa wa wâŋga ne pinde-pinde muŋga ipwa pwapwataki ŋinde, aku karana katoa tina tini.” Kinzi siveta mine nâ, aku rârâni naonzi rege nâ silâ lee sipâŋga tina tini marumbu lâ.
44 Os demais, uns atingiram a terra em tábuas, outros em cima dos destroços do navio. Desse modo, todos conseguiram chegar à terra, sãos e salvos.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Atos 27, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.