Atos 27
Mbeɗe sáka kuni fie (XUO) vs NTLH
1 Zaɗka Fetus mbi nzi-ɛ ɓay haŋa ɓuru kaw ɓil bawda tuo ɓúru se tusiri Itali na báyḭi lɛ, i pɔŋ Pol ɓáy nzoɓ ha̰nɛri ká i naa hul sal na zuɔ ɓil nduo ŋgɛrɛnzoɓ yṵm ká riŋ-ɛ ɓa Zuliyus. Ɓe na, ka re tul nzoɓ yṵmri ɓa isɔɗ ká tul kuɗu nzoɓ yṵmri ká i ɗi ri ɓa nzoɓ yṵmri ká puoruo Mbay Sezar.
1 Ficou resolvido que devíamos embarcar para a Itália. Então entregaram Paulo e os outros presos a Júlio, um oficial romano que era do batalhão chamado “Batalhão do Imperador”.
2 Báyḭi lɛ, ɓuru hil ɓúru kaw ɓil bawda tuo ká uru saa Adaramiti a se ɓa puori ká ɗo nzaa kporombii ká kuɗu zaɗ ká Azi ɓúru zɔl. Arisitak, ká ɓa nzoɓ ká Tesalonik ká kuɗu zaɗ ká Maseduwa̰n na se ziŋ ɓuru mbḭw hɔy.
2 Nós embarcamos num navio da cidade de Adramítio, que estava pronto para navegar para os portos da província da Ásia. E assim começamos a viagem. Aristarco, um macedônio da cidade de Tessalônica, estava conosco.
3 Nzaaruoke na, ɓuru ta̰a ká Sido̰n. Lɛɛ, Zuliyus ɗaa law kere ziŋ Pol a pɔŋ faa ha̰ ni ɓay haŋa ni ka se ɓil puɔ ká luo nzoɓ buɔ-ɛri ha ri sɔ ni ká tul feri káʼa se síeke.
3 No dia seguinte chegamos ao porto de Sidom. Júlio tratava Paulo com bondade e lhe deu licença para ir ver os seus amigos e receber deles o que precisava.
4 Úru saa zaɗ nu ku báyḭi lɛ, ɓuru hil ɓúru kaw ɓil bawda tuo ɓúru kal ɓáy lakun tukuɗu mbii ká Sipir ɓúru laɓa ɓáy nzaakoŋ ká zuu kuu ɗi ŋgḭi ya, ɓay ḭi lɛ, zuu kuu ŋgḭi ɓamba ká ɓil mbii a suɔ nun ɓuru.
4 Depois de sairmos de Sidom, navegamos ao norte da ilha de Chipre a fim de evitar os ventos que estavam soprando contra nós.
5 Falɛ ku lɛ, ɓuru tuo maambii ká ɗo ɗi ya ɓáy kuɗu zaɗ ká Silisi ɓáy Pamfili, ɓúru tḭi Mira ká ɗo kuɗu zaɗ ká Lisi.
5 Atravessamos o mar em frente ao litoral da região da Cilícia e província da Panfília e chegamos a Mirra, uma cidade da província da Lícia.
6 Zaɗ nu ku báyḭi lɛ, ŋgɛrɛnzoɓ yṵm na ziŋ bawda tuo kḭ ká uru saa Alezandere, a ɗo ɗi ya ɓay séke ɓa tusiri Itali, ze a ha̰ ɓuru hil ziŋ ni mbḭw hɔy ɓúru zɔl.
6 Ali o oficial romano encontrou um navio da cidade de Alexandria, que ia para a Itália, e nos fez embarcar nele.
7 Ɓuru ɗaa nam ŋgḭi maa fe, ɓúru se ɓáy ɓil mbii na ɗaka ɗaka ɓúru ta̰a ká ɗi pɔɗɔ pɔɗɔ kpṵru nda̰w rɔɔ, ɓúru tḭi ɓúru kɔ tul puo ká Sinide ká ɗo pol ɓuru dil. Munu ká zuu kuu a suɔ nun ɓuru ká ɓuru nzaa faa kpṵy, ɓúru ziŋ faa séke ɓa pola ya na báyḭi lɛ, ɓuru yḭ̀i ɓúru ra̰a ɓúru se nun ɓuru ɓa tukuɗu mbii Kɛrɛɗ ɓúru tḭi tḭw zaɗ ká ɗi ká riŋ-ɛ ɓa Salmone. Falɛ lɛ, ɓuru kal ɓúru ra̰a ɓáy bawda tuo na, ɓúru se ɓáy nzaakoŋ ká fi mbḭɛ.
7 Navegamos bem devagar vários dias e com grande dificuldade chegamos em frente da cidade de Cnido. Como o vento não nos deixava continuar naquela direção, passamos pelo cabo Salmona da ilha de Creta e seguimos pelo lado sul daquela ilha, o qual é protegido dos ventos.
8 Ɓuru kaa tɔrɔm ká nzaakoŋ na ku kpṵru nda̰w rɔɔ, ɓúru tḭ́ike zaɗ mbḭw munu ká riŋ-ɛ ɓa Zaɗ Ɗol Tuori ɓúru ta̰a ká ɗi. Zaɗɛ ku na ɗo ɗi ya ɓáy ŋgɛrɛpuo ká Laze.
8 Assim fomos navegando bem perto do litoral e, ainda com dificuldade, chegamos a um lugar chamado “Bons Portos”, perto da cidade de Laseia.
9 Munu ká namri kal ŋgḭi ɓamba na, se-seɗ ɓa pola ɓáy bawda tuo na ɓa huɗ, ɓay ḭi lɛ, few varu kere na kal ɓáy nam ká Ziɓri sǎŋke sùo-ri í sṵ fe ya na. Sa̰wke mini ze, Pol baka nzoɓ peɗ tuori a ɓaa ha ri mii:
9 Ficamos ali muito tempo, e tornou-se perigoso continuar a viagem porque o inverno estava chegando . Então Paulo avisou:
10 «Yṵ-iri woo! Mì kɔ ku na, zaɗka náa zɔlri timbɛɗɛ key ɓáy faa mbii lɛ, a ɓá ɓíɛ naari. Tuo ɓáy soɓari ká zuɔ ɓil-e na a ɓíɛ riw bele, a naari nzoɓri ká náa káwri ɓil-e kara, a ɓá huɗ naari nda̰w.»
10 — Homens, estou vendo que daqui para diante a nossa viagem será perigosa. Haverá grandes prejuízos não somente com o navio e com a sua carga, mas também haverá perda de vidas.
11 Roo lɛ, ŋgɛrɛnzoɓ yṵm ká kɔrɔ Pol na, ɗaa law-ɛ ɓo tul nzoɓ mgbaka ŋgɔŋ bawda tuo ɓáy ŋgɛrɛ tul nzoɓ bawda tuo hɔy, a hii ɓay ɗáa law-ɛ ɓo tul ɓay ká Pol baka ri na ya.
11 Mas o oficial romano tinha mais confiança no capitão e no dono do navio do que em Paulo.
12 Munu ká Zaɗ Ɗol Tuori ká ɓil fewri key, ɓa zaɗ kere ká ɓay káw ɗi ya na báyḭi lɛ, ruɔ nzoɓ ha̰nɛri ká sakra ɓuru mbi nzaa-ri ɓay haŋa ɓuru nzáara faa ɓo, zaɗka ɓuru ziŋ faa lɛ, ɓuru se nun ɓuru ɓa pola ɓúru tḭi Finɛz. Puoke ku na ɓa zaɗ ɗol kere ká tukuɗu mbii Kɛrɛɗ ká nzoɓri ɗo ɗi í kɔ-kɔ́m ɓa zaɗ riŋ síe ká laɓil-e fi gel nda̰w, ká laɓil-e fi hoɗo nda̰w pi. Ɓe ze, i hii ɓay haŋa ɓuru kḭri ɓúru káw ɗi ɓáy fewri ká zuu kúuke nda̰w, mbam tɔke nda̰w pi.
12 O porto não era bom para passar o inverno. Por isso a maioria achava que devíamos sair dali e tentar chegar a Fênix. Essa cidade é um porto de Creta que tem um lado para o sudoeste e o outro para o noroeste. E eles achavam que poderíamos passar o inverno ali.
13 Nam mbḭw munu ká zuu uru saa fi hoɗo a tii sa̰w kúuka perere na báyḭi lɛ, nzoɓ bawda tuori na ker í ɓaa mii, fe ká ɓari mbi nzaa ɓari ká ɗi na, fe káʼa hiya̰ŋ faake hiya̰ŋ na tiya. Ro, nzoɓ peɗ bawda tuori na kuɔ fe ká mgba bawda tuo ɗo zaɗ mbḭw na í ɗaa ɓo ɓil-e, í ha̰ ɓuru se nun ɓuru ɓa pola maa ɓáy nzaakoŋ ká tukuɗu mbii ká Kɛrɛɗ na.
13 Começou a soprar do sul um vento fraco, e por isso eles pensaram que podiam fazer o que tinham planejado. Levantamos âncora e fomos navegando o mais perto possível do litoral de Creta.
14 Waka ya hɔy lɛ, zuu bura uru giŋgiŋ saa fi zaɗ tḭ́i síe laɓil-e fi gel. Ɓa zuu ká uru saa tul kuori ká tukuɗu mbii ká Kɛrɛɗ ká i ɗi ɓa zuu ká uru saa fi zaɗ tḭ́i síe laɓil-e fi gel. Zuuke kuu giŋgiŋ,
14 Mas, de repente, um vento muito forte, chamado “Nordeste”, veio da ilha
15 a mbi nzaa bawda tuo na mari ɓa zaɗ kḭ ha̰ bawda tuo na uma seɗ kpṵy. Báyḭi lɛ, ɓuru kaw munu hɔy ro ha̰ zuu kuɔ ɓuru a séke munu ká law-ɛ hii.
15 e arrastou o navio de tal maneira, que não pudemos fazer com que ele seguisse na direção certa. Por isso desistimos e deixamos que o vento nos levasse.
16 Zuu na kuɔ ɓuru ha̰ ɓuru kal ká laɓil vu tukuɗu mbii fi mbḭɛ ká zuu kuu ɗi ŋgḭi ya ká riŋ-ɛ ɓa Koda, ha̰ ɓuru ya̰a ɔ̰mi ndḭi ká ɗi. Ɓuru kaa tɔrɔm nda̰w rɔɔ, ɓúru ziŋ faa ɓúru mbi vu tuo ká i siŋ ɗo fal bawdake na, ɓúru ɗaa ɓo ɓil-e.
16 Para escaparmos do vento, passamos ao sul de uma pequena ilha chamada Cauda. Ali, com muita dificuldade, conseguimos recolher o bote do navio.
17 Zaɗka i mbi vu tuo na ɓo siya báyḭi lɛ, i kaari bawda tuo na ɓáy sal lari kpiɗik kpiɗik ha̰ ni ŋgɔŋ kpaŋ kpaŋ. Rɔɓay, i leke tuo ɓáy fe peɗkeri riw bele, í ɗaa ɗo ɓay haŋa zuu ka kúɔ ri ŋgḭi ya, ɓay ḭi lɛ, i hḭɛ í ɓaa mii, bawda tuo na a dáa dikuɗi ká ɗo ɗi ya ɓáy Libi. Ɓe munu nda̰w rɔɔ, zuu na kuɔ ɓuru a séke munu ká law-ɛ hii ɓáy.
17 Os marinheiros levantaram o bote para dentro do navio e amarraram o casco do navio com cordas grossas. Estavam com medo de que o navio fosse arrastado para os bancos de areia que ficam perto do litoral da Líbia. Então desceram as velas e deixaram que o navio fosse levado pelo vento.
18 Munu ká bawda zuu kuu bivbiɗ bivbiɗ ha̰ mbii laŋ bawda tuo beŋna beŋna na báyḭi lɛ, nzaaruoke ku na i tii sa̰w fá̰a soɓari í vbuku zuɔ maambii.
18 E a terrível tempestade continuou. No dia seguinte começaram a jogar a carga no mar.
19 Ndeke ɗi nam sayke na, i nan fe peɗ bawda tuo ha̰nɛri ɓáy nduo-ri kḭ í vbuku zuɔ maambii.
19 E, no outro dia, os marinheiros, com as próprias mãos, jogaram no mar uma parte do equipamento do navio.
20 Lɛɛ, ká ɓil namri ká kal maa fe na, ɓuru kɔ nun síe ya nda̰w, mbaymawri ya nda̰w pi. Bawda zuu na kuu ɓaŋguɔ a ha̰ law ɓuru kuŋ mbii gbaɗ, ɓúru ɓaa mii, ɓuru hu-huka ro ɓo, ɓuru ti tḭ́i suku mbǎa.
20 Durante muitos dias não pudemos ver o sol nem as estrelas, e o vento continuava soprando forte. Finalmente perdemos toda a esperança de nos salvarmos.
21 Munu ká i sṵ fe ya nam maa fe na báyḭi lɛ, Pol uru siya ká sakra ɓari a ɓaa ha ri mii: «Yṵ-iri! Ɓa fe ká ì laa ɓay ɓi ká mì ɓaa ha rì pola, a í uru saa tukuɗu mbii Kɛrɛɗ ya na lɛ, a ɗoko ɓáy kere hɔy ɓo, náa ti ɗokori ɓil kɔ́kɔ sɛkɛ feri mini key ya nda̰w, náa ti ɓíɛri ya nda̰w pi.
21 Fazia muito tempo que eles não comiam nada. Então Paulo ficou de pé no meio deles e disse: — Homens, vocês deviam ter dado atenção ao que eu disse e ter ficado em Creta; e assim não teríamos tido toda esta perda e este prejuízo.
22 Timbɛɗɛ key na, mì koɗ rì ɓay haŋa rì siŋ law-rì, ɓay ḭi lɛ, nzoɓ mbḭw ká sakra ɓaarì key na ti huka ya. Roo lɛ, bawda tuo hɔy ze a ɓíɛ.
22 Mas agora peço que tenham coragem. Ninguém vai morrer; vamos perder somente o navio.
23 Mì ɓaa ha rì munu, ɓay ḭi lɛ, Ŋgɛrɛwṵru ká mì ɓa nzoɓ taa ɓe mí ɗaa peɗ ha̰ ni na, pie leɗ nzaapeɗ ká nulue tḭi tul-i suŋɛ
23 Digo isso porque, na noite passada, um anjo do Deus a quem pertenço e sirvo apareceu a mim
24 a ɓaa ha̰ mì mii: “Pol, mu hḭ́ɛ ya! Ɗo nun haŋa mù ɓaa ɓay mú yǎ̰ake sùo-ɔ ká pol Mbay Sezar. Mu kɔ, nzoɓri riw bele ká i kaw ɓil bawda tuo ziŋ mù key na, Ŋgɛrɛwṵru ɗaa kere ziŋ ri ɓáy faa ɓo, ɓay haŋa ri kaw ɓáy kumnun.”
24 e disse: “Paulo, não tenha medo! Você precisa ir até a presença do Imperador. E Deus, na sua bondade, já lhe deu a vida de todos os que estão viajando com você.”
25 Sa̰wke mini ze, yṵ-iri, ndaɗ ɓay haŋa rì siŋ law-rì, ɓay ḭi lɛ, mì ɗaa law-i ɓo tul Ŋgɛrɛwṵru. Ɓay káʼa ɓaa ha̰ mì na, fekeri a ɗoko munu na kḭ.
25 Por isso, homens, tenham coragem! Eu confio em Deus e estou certo de que ele vai fazer o que me disse.
26 Roo lɛ, ɗo nun haŋa bawda tuo na ka daa dikuɗi ká ɗo lakun tukuɗu mbii ká zaɗ ha̰nɛ munu.»
26 Porém vamos ser arrastados para alguma ilha.
27 Ndeke ɗi nam duɔ falɛ niŋke ká ɓa suŋ na báyḭi lɛ, bawda zuu na kuɔ ɓuru ɓa lie ɓa lew ɓaŋguɔ ká law sikɗa Maambii Mediterane. Maa ɓáy nzaa zaɗ buo báyḭi lɛ, nzoɓ peɗ bawda tuori na tul-ri loŋ ri wṵ̌y ha ri ker mii, ɓari tɔ̀ŋ ɗi ya ɓáy tusiri.
27 Duas semanas depois, à noite, continuávamos sendo levados pela tempestade no mar Mediterrâneo. Mais ou menos à meia-noite, os marinheiros começaram a sentir que estávamos chegando perto de terra.
28 Báyḭi lɛ, i mbi sal i siŋ fe híike ha̰nɛ ɗo ɗi í vbu ɓo mbii í kuɔ vi kɛlɛ í lie í kɔ lɛ, ɓa tunduo gbarak gbarak síŋ siɗi. Rɔɓay, zaɗka i se ndḭi ɓa pola na, i lie na rɔɓay. Líeke taa ɓe nu ku báyḭi lɛ, tunduo gbarak gbarak ɓa duɔ falɛ ndeɓe hɔy ro.
28 Então jogaram no mar uma corda com um peso na ponta e viram que a água ali tinha trinta e seis metros de fundura. Mais adiante tornaram a medir, e deu vinte e sete metros.
29 Lɛɛ, i ɗaa hḭɛ ɓay bawda tuo káʼa dár tisawri, ze í fa̰a fe híikeri ká ɓa niŋ ká mgba bawda tuo ɗo zaɗ mbḭw ká zuɔ ɓil bawda tuo na, í siŋ sal ɗo ɗi, rɔɔ í vbuku zuɔ tigba̰a mbii, ɓo zaɗka faa ɗo ɗi lɛ, fekeri na ka mgba bawda tuo na ka ɗo zaɗ mbḭw ha̰ ɓari gíyaŋke nzaaruo káʼa sil.
29 Eles ficaram com muito medo de que o navio fosse bater contra as rochas. Por isso jogaram quatro âncoras da parte de trás do navio e oraram para que amanhecesse logo.
30 Lɛɛ, nzoɓ peɗ bawda tuori na i nzaa faa ɓay ɗú, ze í mbi vu tuo ká ɗo ɓil bawda tuo na, í ɗaa ɓo mbii rìi fe ká i hii ɓay síŋ fe híikeri ɗo nzaa mṵu tuo ŋgɔɓke í vbuku zuɔ mbii.
30 Aí os marinheiros tentaram escapar do navio. Baixaram o bote no mar, fingindo que iam jogar âncoras da parte da frente do navio.
31 Zaɗka Pol kɔ munu báyḭi lɛ, ka ɓaa ha̰ ŋgɛrɛnzoɓ yṵm ɓáy nzoɓ yṵmri mii: «Nzoɓ niri key na, i kaw ɓil bawda tuo naari key ya lɛ, i ti zíŋ faa ká ɓay ya̰aŋa sùo-ri ya.»
31 Então Paulo disse ao oficial romano e aos soldados: — Se os marinheiros não ficarem no navio, vocês não poderão se salvar.
32 Báyḭi lɛ, nzoɓ yṵmri na kuɗ sal ká i síŋke vu tuo na, í pɔŋ ha̰ ni tɔɗɔ ɓo mbii a kal.
32 Aí os soldados cortaram as cordas que prendiam o bote e o largaram no mar.
33 Ndḭi munu ká ɓay haŋa nzaaruo sil na báyḭi lɛ, Pol ɓo nzoɓri riw bele ɓay haŋa ri sṵ fe. Ka ɓaa ha ri mii: «Vuri key na, ɓa nam duɔ falɛ niŋke ro, ze mbii fe sṵm tɔɗɔ ɓo ɓil-ri ya, a í giyaŋ kekeke munu taŋ sṵŋa fe.
33 De madrugada Paulo pediu a todos que comessem alguma coisa e disse: — Já faz catorze dias que vocês estão esperando e durante este tempo não comeram nada.
34 Sa̰wke mini ze, mì koɗ rì ɓay haŋa rì sṵ fe. Ɓe ze ɓa fe káʼa haŋa rì hṵrusuo a í káwke ɓáy kǔora. Ì kɔ, sṵy tul nzoɓ mbḭw mini ká sakra ɓaarì key hɔy kara ti zéeke gɔr ya.»
34 Agora comam alguma coisa, por favor. Vocês precisam se alimentar para poder continuar vivendo. Pois ninguém vai perder nem mesmo um fio de cabelo.
35 Fal ɓay ká Pol ɓaa ha̰ ɓuru munu na ku báyḭi lɛ, ka mbi maapa a ɗaa taambɔl ha̰ Ŋgɛrɛwṵru ká nun nzoɓri riw bele, rɔɔ a haw a tii sa̰w sṵŋa.
35 Em seguida Paulo pegou pão e deu graças a Deus diante de todos. Depois partiu o pão e começou a comer.
36 Ɓe nu ku báyḭi lɛ, ɓari riw bele na, i siŋ law-ri ŋgɔ-ŋgɔŋ í sṵ fe.
36 Então eles ficaram com mais coragem e também comeram.
37 Ɓuru riw bele ká ɓuru kaw ɓil bawda tuo na, tul ɓuru maa isɔɗ siɗi ɓáy síŋ tɔnɔ say pa̰rɛ yie.
37 No navio éramos ao todo duzentas e setenta e seis pessoas.
38 Zaɗka i sṵ fe maa ri siɓ siɓ na báyḭi lɛ, i fa̰a ɓɔl pa̰ra fe payri ká zuɔ ɓil bawda tuo na, í vbuku zuɔ mbii ɓay pɔ́ŋ bawda tuo na ka hii ya.
38 Depois que todos comeram, jogaram o trigo no mar para que o navio ficasse mais leve.
39 Zaɗka nzaaruo sil na báyḭi lɛ, tusiri ká ɓuru ɗo ɗi na zee nzoɓ peɗ bawda tuori na sɛl. Roo lɛ, zaɗka i bɛklɛ zaɗ lɛ, i kɔ dikuɗi ɗo zaɗ rá̰a mbii ká gulma munu. Ɓe ze, ɓa zaɗ ká i hii í ɓaa mii, zaɗka faa ɗo ku lɛ, ɓari vǎa ɗaa tuo na ka daa ɗi.
39 Quando amanheceu, os marinheiros não reconheceram a terra, mas viram uma baía onde havia uma praia. Então resolveram fazer o possível para encalhar o navio lá.
40 Ro ze, í kuɗ sal fe híike ká mgba bawda tuo ɗo zaɗ mbḭw na í pɔŋ zuɔ mbii, í hina salri ká i síŋke ŋgɔ́ŋke na ha̰ ni ɗo zaɗɛ. Falɛ ku lɛ, i mbi bawda gari í ɗaa ɓo siya ká nzaa mṵu bawda tuo ɓay haŋa zuu ka súru ɓuru kpṵru, ha̰ ɓuru vǎa daa dikuɗi ká nzaakoŋ.
40 Eles cortaram as cordas das âncoras, e as largaram no mar, e desamarraram os lemes. Em seguida suspenderam a vela do lado dianteiro, para que pudessem seguir na direção da praia.
41 Zaɗka ɓuru ɗo séke ɓa pola rɔɓay na, bawda tuo ví daa dikuɗi ká tigba̰a mbii ndoko a ta̰a a ɗo ɗi ha̰ nzaa mṵu-ɛ nduo dikuɗi malak ha̰ faa zaɗ laŋ sùo-ɛ tiya. A sa̰w tigbḭ-ɛ na laa lɛ, zuu fa̰a mbii ndaka ɗi suku suku ha̰ ni nan nza̰ri nza̰ri zuɔ mbii.
41 Mas o navio bateu num banco de areia e ficou encalhado. A parte da frente ficou presa, e a de trás começou a ser arrebentada pela força das ondas.
42 Báyḭi lɛ, nzoɓ yṵmri na hii ɓay ika nzoɓ naaŋa hul salri na ɓay haŋa nzoɓ mbḭw mini ká sakra ɓari ka uo mbii a tḭi ɗul ya.
42 Os soldados combinaram matar todos os prisioneiros, para que nenhum pudesse chegar até a praia e fugir.
43 Roo lɛ, ŋgɛrɛ tul nzoɓ yṵmri ká hii ɓay haŋa Pol tḭi saa ɓil maambii ɓáy kumnun na, haa faa ɓay tul feri ká i hii ɓay ɗáa na. Ka mbi nzi-ɛ ha̰ nzoɓri ká i uo mbii uo na, í zóɗ zuɔ mbii pola í uo í tḭi kɛlɛ.
43 Mas o oficial romano queria salvar Paulo e não deixou que fizessem isso. Pelo contrário, mandou que todos os que soubessem nadar fossem os primeiros a se jogar na água e a nadar até a praia.
44 Ka yḭ̀i a mbi nzi-ɛ ha̰ nzoɓ ha̰yri ká i tɔ̀ŋ na, ɓay haŋa ri fa̰a puuri ɓáy fe bawda tuo ha̰nɛri ká nan zuɔ tul mbii temleŋ, rɔɔ í mgba í tḭ́ike kɛlɛ. Faake mini ze, nzoɓri riw bele ká kaw ɓil bawda tuo na, i tḭi yoroŋ ɓáy kere ha̰ fe mbḭw kara ɗaa ri ya.Nzoɓri ká i uo mbii ya fa̰a puuri zuɔ tul mbii í tḭ́ike yoroŋ.|src="cn02045B.tif" size="span" loc=" Acts 27.43-44" copy="David C. Cook" ref="27.44"
44 E mandou também que os outros se salvassem, segurando-se em tábuas ou em pedaços do navio. E foi assim que todos nós chegamos a terra sãos e salvos.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Atos 27, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.