Lucas 15
Yesu Kiristito Wu-Zɔŋŋɔɔ (Ghana) (SIL) vs ARA
1 Tapulii kubala laŋpoo lilaaraa ari haachɛ diiree yuga kɔ Yesu teeŋ di ba jegile nii u wiaa.
1 Aproximavam-se de Jesus todos os publicanos e pecadores para o ouvir.
2 Ŋii nɛ Farisii tiŋŋaa ari Wia teniŋ kerichiba suomo gugurimɛ wiaa a bul, “Baala deeŋ leŋe haachɛ diiree kukɔ u teeŋ nɛ aŋ pɛ leŋ ba di ba kala didii kiaa.”
2 E murmuravam os fariseus e os escribas, dizendo: Este recebe pecadores e come com eles.
3 Yesu si nii ŋii, u magɛ namaga piba a bul,
3 Então, lhes propôs Jesus esta parábola:
4 “Baal kubala nɛ hɛ dimɛ a kɛŋ piesee zɔlɔ. Ŋii nɛ ba tuɔŋ dɔŋɔ lɛl. U leŋ piesee mahiŋ banɛsɛ ari fii ari nibi-la ta giriŋ tuɔŋ aŋ gɔllɔ chichɛ pie-lɛlii-la a bul di see duu chɛ nau.
4 Qual, dentre vós, é o homem que, possuindo cem ovelhas e perdendo uma delas, não deixa no deserto as noventa e nove e vai em busca da que se perdeu, até encontrá-la?
5 U si nau, u joŋo baasɛ a kaa mu dia.
5 Achando-a, põe-na sobre os ombros, cheio de júbilo.
6 U si kaa mu dia, u yirɛ u naŋdɔŋsuŋ ari u naaŋbiiriŋ a bula piba, ‘Má leŋ di la kala tuɔŋ tɔrɛ. Mi na mi piesi-la si lɛlɛ nɛ.’ Ma tuɔŋ kubɛɛ nɛ bi jaŋ ŋaa wii-la baal-la si ŋaa?”
6 E, indo para casa, reúne os amigos e vizinhos, dizendo-lhes: Alegrai-vos comigo, porque já achei a minha ovelha perdida.
7 Yesu dagɛ namaga-la bubuɔŋ a bul, “Di haachɛ diire kubala ma nɛ birima lii u haachɛba lɛ, nialiŋ si hɛ Wia-jaŋ lɛ, ba tuɔŋ jaŋ tɔrɛ. Ba tuɔŋ jaŋ tɔrɛ nia deeŋ nyuŋ a kii niaa mahiŋ banɛsɛ ari fii ari nibi-la si kɛŋ tuɔ-pula a biinɛ u bi maga di ba birima lii ba haachɛba lɛ.
7 Digo-vos que, assim, haverá maior júbilo no céu por um pecador que se arrepende do que por noventa e nove justos que não necessitam de arrependimento.
8 Leŋ la joŋ ari haal kubala nɛ hɛ dimɛ a kɛŋ sɛlimɛ moribii-biiŋ fii. Di dɔŋɔ nɛ lɛlɛ, ɛɛ nɛ u jaŋ ŋaa? U jaŋ nyigɛ nyiniŋ a tii u dia kala a beŋ woruŋ see duu nau.
8 Ou qual é a mulher que, tendo dez dracmas, se perder uma, não acende a candeia, varre a casa e a procura diligentemente até encontrá-la?
9 U si nau, u yirɛ u taŋlɔŋsuŋ ari u naaŋbiiriŋ kala a hɛ dɔŋɔ a bula piba a bul, ‘Má leŋ di la kala tuɔŋ tɔrɛ. Mi moribii-la si lɛlɛ, mi nau nɛ.’ ”
9 E, tendo-a achado, reúne as amigas e vizinhas, dizendo: Alegrai-vos comigo, porque achei a dracma que eu tinha perdido.
10 Ŋii nɛ Yesu bul, “Mi jaŋ bula pima ari ŋii titia nɛ, di haachɛ diire kubala nɛ birima lii u haachɛba lɛ, Wia tiŋdaaraa tuɔŋ yie tɔrɛ nɛ.”
10 Eu vos afirmo que, de igual modo, há júbilo diante dos anjos de Deus por um pecador que se arrepende.
11 Yesu bira magɛ namaga dɔŋɔ a bul, “Baal kubala nɛ hɛ dimɛ a kɛŋ u haŋbiisiŋ balia. Ba fa ŋaa baalaa nɛ.
11 Continuou: Certo homem tinha dois filhos;
12 Ŋii nɛ ba tuɔŋ ku-bie sii mu bula pi ba nyimma a bul, ‘Mi nyimma, kialiŋ ŋ si jaŋ suu aŋ ka pila, joŋ mi toruŋ pimi.’ Ŋii nɛ u kɛŋ kialiŋ kaa kpaa.
12 o mais moço deles disse ao pai: Pai, dá-me a parte dos bens que me cabe. E ele lhes repartiu os haveres.
13 U bi diene, ka ba tuɔŋ ku-bie sii paa u toruŋ kala u si laa a hɛ dɔŋɔ lɛ, a sii mu ta-bolii kubala. Dimɛ u kɛŋ kialiŋ kala kaa mu ŋaa wu-tɔɔnuŋ, ba kala dɛrɛ.
13 Passados não muitos dias, o filho mais moço, ajuntando tudo o que era seu, partiu para uma terra distante e lá dissipou todos os seus bens, vivendo dissolutamente.
14 U si dii kialiŋ kala dɛrɛ ŋii, di losuŋ juu taŋ-la woruŋ. U chɛ kudiilee ka.
14 Depois de ter consumido tudo, sobreveio àquele país uma grande fome, e ele começou a passar necessidade.
15 Ŋii nɛ u mu chɛ tiŋtiŋŋaa. Taŋ-la nuu sɛi duu bibeŋ u toonuŋ. U kɛŋ u titia kaa mu mɛrɛ nii-la lɛ a didaa u toonu-la.
15 Então, ele foi e se agregou a um dos cidadãos daquela terra, e este o mandou para os seus campos a guardar porcos.
16 U síi daa toonu-la, nuu-kala buu kudiilee ka pa. U fa chichɛ duu dii toonu-la kudiilee.
16 Ali, desejava ele fartar-se das alfarrobas que os porcos comiam; mas ninguém lhe dava nada.
17 Ŋii nɛ u biinɛ u tuɔŋ lɛ a mu yi u nyimma lɛ a bul, ‘Mi nyimma ma kɛŋ tiŋtinnaa yugɛ nɛ. Ba kala nina kudiilee didii aŋ kika, aŋ ka mi-na hɛ daha a susuu losuŋ.
17 Então, caindo em si, disse: Quantos trabalhadores de meu pai têm pão com fartura, e eu aqui morro de fome!
18 Mi jaŋ sii a miira mu mi nyimma teeŋ. Di mi nɛ mua, mi jaŋ bula pu, Mi nyimma, mi ŋaa haachɛ ari Wia ariŋ kala.
18 Levantar-me-ei, e irei ter com o meu pai, e lhe direi: Pai, pequei contra o céu e diante de ti;
19 U bira bi maga di mi ŋaa ŋ bii. Joŋmi di mi pɛ ŋ tiŋtinnaa lɛ di la titiŋ.’ Ŋii nɛ u sii a kukɔ u nyimma teeŋ.
19 já não sou digno de ser chamado teu filho; trata-me como um dos teus trabalhadores.
20 U si kɔ u nyimma teeŋ, u fa ha hɛ di-bolii nɛ, ka u nyimma nau. Nennige kɛnu woruŋ. U fá mu a guoru.
20 E, levantando-se, foi para seu pai. Vinha ele ainda longe, quando seu pai o avistou, e, compadecido dele, correndo, o abraçou, e beijou.
21 Ŋii nɛ bile bula pi u nyimma a bul, ‘Mi ŋaa haachɛ ari Wia ariŋ kala. U bira bi maga di mi ŋaa ŋ bii.’
21 E o filho lhe disse: Pai, pequei contra o céu e diante de ti; já não sou digno de ser chamado teu filho.
22 Ama u nyimma ha bula pi u tiŋtinnaa a bul, ‘Má mu lima a joŋ gɛri-zɔmuŋ a kaa kɔ laalu. Má joŋ nenii-piriŋ maa a hɛ u nisiŋ aŋ joŋ nɛŋtɛŋŋɛɛ ma a hɛu.
22 O pai, porém, disse aos seus servos: Trazei depressa a melhor roupa, vesti-o, ponde-lhe um anel no dedo e sandálias nos pés;
23 Má mu kɛŋ nɛɛŋ-la ma si nɛrɛ a kaa ku kpu di la kala dii, di la tuɔŋ tɔrɛ.
23 trazei também e matai o novilho cevado. Comamos e regozijemo-nos,
24 U naga mi bie deeŋ fa suba nɛ aŋ sisɛlɛ sii. U fa lɛlɛ nɛ, ka la lɛɛlɛ nau. Ŋii nɛ ba dii kiaa ari tuɔtɔruŋ.’
24 porque este meu filho estava morto e reviveu, estava perdido e foi achado. E começaram a regozijar-se.
25 Bua-la lɛ di bile malima hɛ baga lɛ. Ŋii nɛ u kɔ dia. U si ku kpagɛ u dia, u nia di baa du̱ kiaa a gugua.
25 Ora, o filho mais velho estivera no campo; e, quando voltava, ao aproximar-se da casa, ouviu a música e as danças.
26 Ŋii nɛ u yirɛ u nyimma tiŋtinna-la dɔŋɔ a piɛsu a bul, ‘Bɛɛ nɛ baa ŋaa ŋii?’
26 Chamou um dos criados e perguntou-lhe que era aquilo.
27 Ŋii nɛ u bula pu a bul, ‘Ŋ ŋaana nɛ miira kɔ. Ŋii nɛ ŋ nyimma kɛŋ nɛ-fere a kpu a pu, bɛɛ wiaa u miira kɔ dia ari yarifiɛlaa nɛ.’
27 E ele informou: Veio teu irmão, e teu pai mandou matar o novilho cevado, porque o recuperou com saúde.
28 Ŋii nɛ bile malima-la na baaniŋ kiŋkɛŋ. U bi dia jua. U nyimma ku lii a sulu duu ku juu dia.
28 Ele se indignou e não queria entrar; saindo, porém, o pai, procurava conciliá-lo.
29 Bile bula pi u nyimma a bul, ‘Jisiŋ deeŋba kala lɛ mi faasa tiŋ tiŋtiŋŋaa woruŋ a piŋ. Mi ha bi ŋ niiŋ wiaa via chɛ-bala maa. Bɛɛ kuŋ nɛ ŋ saa pimi? Ŋ ha bi buu-bie ma kaa pimi di mi kpu la di ma naŋdɔŋsuŋ gbieli gbiele aŋ chaŋ.
29 Mas ele respondeu a seu pai: Há tantos anos que te sirvo sem jamais transgredir uma ordem tua, e nunca me deste um cabrito sequer para alegrar-me com os meus amigos;
30 Ka ŋ bie deeŋ-na kɛŋ ŋ kiaa kala chei ha-chɔrumuŋ lɛ. Ka u si miira kɔ dia ŋii, ŋ kpu nɛ-fere a pu.’
30 vindo, porém, esse teu filho, que desperdiçou os teus bens com meretrizes, tu mandaste matar para ele o novilho cevado.
31 Ŋii nɛ bile nyimma bula pu a bul, ‘Mi bii, ŋ yie hɛ dia lɛ bua-na kala lɛ nɛ. Kuŋ-kala mi si kɛnɛ, ŋ ma nɛ tiiu.
31 Então, lhe respondeu o pai: Meu filho, tu sempre estás comigo; tudo o que é meu é teu.
32 Ama u maga di la gbieli gbiele a leŋ di la tuɔŋ tɔrɛ nɛ, bɛɛ wiaa u nagɛ ŋ ŋaana deeŋ fa suba nɛ aŋ sii. U fa lɛlɛ nɛ, ka la lɛɛlɛ nau.’ ”
32 Entretanto, era preciso que nos regozijássemos e nos alegrássemos, porque esse teu irmão estava morto e reviveu, estava perdido e foi achado.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Lucas 15, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.