Lucas 15
Molima New Testament (MOX_FNS) vs ARIB
1 Taha tuta takesi ana toʼewayavo ta wese toluveifadi itoavaʼauta Ieisu ʼinaya ena vona sabi noqolina.
1 Ora, chegavam-se a ele todos os publicanos e pecadores para o ouvir.
2 ʼInega Falisi be wese luvine ana toveʼitayavo taudiega ilulumugi ivonaya, “ʼOloto baʼe toluveifadi veiaianedi ta wese maega iʼaiʼai.”
2 E os fariseus e os escribas murmuravam, dizendo: Este recebe pecadores, e come com eles.
3 ʼInega edi lumugi weaqina Ieisu vona sesebai toi baʼe neidi vonedia,
3 Então ele lhes propôs esta parábola:
4 “Maʼoda ʼeguma taha toga ʼimiega ena sifi adi yau 100 itoatoa, ta ʼaidegana naluveʼwaiva, ʼinega 99 dina nanogedi ta sifi luluveʼwaivina nasalia ana laba nalobea, waisa?
4 Qual de vós é o homem que, possuindo cem ovelhas, e perdendo uma delas, não deixa as noventa e nove no deserto, e não vai após a perdida até que a encontre?
5 Ta tutana nalobea me ena qaiawa ʼavalanaya nahaʼui
5 E achando-a, põe-na sobre os ombros, cheio de júbilo;
6 be naʼevivi ʼabagaya. ʼInega enavo nagaba vaʼauqidi be navonedia, ‘Egu sifi luluveʼwaivina niʼa yalobea, ʼinega weaqina kana qaiawa.’
6 e chegando a casa, reúne os amigos e vizinhos e lhes diz: Alegrai-vos comigo, porque achei a minha ovelha que se havia perdido.
7 Ta yavonemi, wese ʼedewana ʼeguma tomotau 100 itoatoa ta 99 ʼidiega niʼa inuagivila, ta taʼa mona gebu. ʼInega ʼeguma tauna ana ʼaidega wese nanuagivila, ʼinega totoa mahalaya ina qaiawa gegoyo weaqina, ta ʼabiboda taudi 99 dina, mana lova inuagivila, ʼinega Yaubada matanaya niʼau ivetunutunuqa.
7 Digo-vos que assim haverá maior alegria no céu por um pecador que se arrepende, do que por noventa e nove justos que não necessitam de arrependimento.
8 “ʼEdewana wese vavine taha ena mane siliba ana yau 10 ʼinaya ʼenoʼeno. Ta ʼeguma ʼaidegana naluveʼwaivia, ʼinega tolaʼai naviaqi be naloba ʼeviviei? Mana baʼe siliba nana kavona taha tomotau ana veʼia naʼewea ʼaubena ʼaidegana ana fewa weaqina. Ana ʼita lamufa nagabuya be vanue gamona naloʼilia ta nasali aqiaqiea ana laba nalobea, waisa?
8 Ou qual é a mulher que, tendo dez dracmas e perdendo uma dracma, não acende a candeia, e não varre a casa, buscando com diligência até encontrá-la?
9 Ta tutana nalobea ʼinega enavo nagaba vaʼauqidi be navonedia, ‘Egwavo, qabuda kana qaiawa, mana egu mane luluveʼwaivina niʼa yalobea!’
9 E achando-a, reúne as amigas e vizinhas, dizendo: Alegrai-vos comigo, porque achei a dracma que eu havia perdido.
10 ʼEdewana wese Yaubada ena tovaleʼewayavo iqaiqaiawa qiduana tuta nana toluveifana taha nanuagivila.”
10 Assim, digo-vos, há alegria na presença dos anjos de Deus por um só pecador que se arrepende.
11 Ta Ieisu wese vona sesebaiega vonedi vonaya, “Taha kaiwabu natunavo meʼolotodi magilafudi maega itoatoa,
11 Disse-lhe mais: Certo homem tinha dois filhos.
12 ta natuna kekeʼina tamana ʼinaya vonaya, ‘Tamagu, nuanuagu baʼe ʼitaga agu vaufa una neigu eu ʼebeluvine be eu kulufayavo ʼidiega.’ ʼInega tamadi yani qabuna vewilaʼayea natunavo ʼidia.
12 O mais moço deles disse ao pai: Pai, dá-me a parte dos bens que me toca. Repartiu-lhes, pois, os seus haveres.
13 “ʼInega ge tuta kuena ʼabibodanaya natuna kekeʼina ena kulufa vegimwaneyedi ta manedi ʼewei. ʼInega tutuvila tauya luluvaia taha diʼwe ʼinaya, ʼabo qaiawa kavokavovo nuana ʼewei ta ena mane vegumwalia.
13 Poucos dias depois, o filho mais moço ajuntando tudo, partiu para um país distante, e ali desperdiçou os seus bens, vivendo dissolutamente.
14 Ta niʼau ena mane qabuna vegumwalidi ʼabo nima ʼavaʼavana toatoa. Ta tuta nana ʼinaya kulaka qiduana diʼwe nana ʼinaya ʼifoqe, ʼinega veʼale botana lutonovia.
14 E, havendo ele dissipado tudo, houve naquela terra uma grande fome, e começou a passar necessidades.
15 “ʼInega ena fewa sali ʼabo diʼwe nana gamonaya kaiwabu taha lobea, ʼinega vetunea be ena baweavo naʼitamakidi.
15 Então foi encontrar-se a um dos cidadãos daquele país, o qual o mandou para os seus campos a apascentar porcos.
16 Ta toluveʼwaiva nana nuanuana bawe adi ʼabwagega naʼai ta gamona nakoko, mana ge taha toga ana ʼabwaga daneia.
16 E desejava encher o estômago com as alfarrobas que os porcos comiam; e ninguém lhe dava nada.
17 “ʼInega nuana ʼeqaʼuya ta taunega ʼinaya vonaya, ‘Vonahaqiaqi, tamagu ena tofewayavo adi ʼabwaga qiduana ge adi fata ina ʼai ʼovoi, ta yaʼa baʼidia botana qiduana vunuvunuqigu.
17 Caindo, porém, em si, disse: Quantos empregados de meu pai têm abundância de pão, e eu aqui pereço de fome!
18 ʼInega ena tutuvila ena ʼevivi tamagu ʼinaya be ena voneaya, “Tamagu, niʼau luveifana qiduana yaviaqia Yaubada ʼinaya ta wese oʼa ʼiuya.
18 Levantar-me-ei, irei ter com meu pai e dir-lhe-ei: Pai, pequei contra o céu e diante de ti;
19 ʼInega ge daluaqiaqiegu be una ʼawanatunegu ta ʼesi una gabegu yaʼa eu tofewa ʼidewana.” ’
19 já não sou digno de ser chamado teu filho; trata-me como um dos teus empregados.
20 “Baʼe ʼidewana nuana tonovea, ʼinega yaʼitoto e tamana ʼinaya tauya. Ta luluvaiega tamana natuna ʼitea maimai. ʼInega me ena nuakolokolo vihila ʼinaya ta talafafei maega ivedoudou.
20 Levantou-se, pois, e foi para seu pai. Estando ele ainda longe, seu pai o viu, encheu-se de compaixão e, correndo, lançou-se-lhe ao pescoço e o beijou.
21 “ʼInega natuna tamana vonea vonaya, ‘Tamagu, niʼau yaluveifa Yaubada matanaya ta wese oʼa ʼiuya, ʼinega ge daluaqiaqiegu be una ʼawanatunegu.’
21 Disse-lhe o filho: Pai, pequei conta o céu e diante de ti; já não sou digno de ser chamado teu filho.
22 “Ta tamana ena tofewayavo gabedi imai vonedia, ‘Olukwayavoni be kaleko aqiaqi otaqina omiei natugu ona vekalekoi be mwali ona miei be ʼataqinaya ona veaqea. Ta wese ʼaqeyafayafa ʼaqenaya ona yoqonia.
22 Mas o pai disse aos seus servos: Trazei depressa a melhor roupa, e vesti-lha, e ponde-lhe um anel no dedo e alparcas nos pés;
23 Ta wese bulumakau kekeyavauna ta bilabilana ona vunuqi ona miei ta ʼabwaga qiduana kana viaqi, be ʼinega me eda qaiawa natugu maega kana ʼai ʼaideganaya.
23 trazei também o bezerro, cevado e matai-o; comamos, e regozijemo-nos,
24 Mana natugu baʼe kavonaya lova daʼaliga, ta baʼitagana mayawaina kaloba ʼeviviea.’ ʼInega me edi qaiawa itoa vaʼauta ta iʼaiʼai.
24 porque este meu filho estava morto, e reviveu; tinha-se perdido, e foi achado. E começaram a regozijar-se.
25 “Ta natuna ʼunutauna nawale vaoqaya fewafewa, ta tutana ʼabaga diʼwenaya ʼifoʼifoqe ʼevosi be lavua butuna noqolidi.
25 Ora, o seu filho mais velho estava no campo; e quando voltava, ao aproximar-se de casa, ouviu a música e as danças;
26 ʼInega taha tofewa gabei mai vetalaʼaiea voneaya, ‘Tolaʼai ʼiuna ʼinega iqaiqaiawa?’
26 e chegando um dos servos, perguntou-lhe que era aquilo.
27 “Ta tofewa nana voneaya, ‘Taiu baʼe ʼitaga ʼevivi mai ʼinega tamau bulumakau kekeyavauna ta bilabilana vunuqia maega aʼaiʼai ta aqaiqaiawa, mana taiu mayawaina ta aqiaqina loba ʼeviviea.’
27 Respondeu-lhe este: Chegou teu irmão; e teu pai matou o bezerro cevado, porque o recebeu são e salvo.
28 “Ta tuta nana vona baʼe noqolia ʼinega diana vilea ta ge nuana nalugu vanuea. ʼInega tamana webui ta natuna ʼunutauna venoqi waiwai maega ina lugu vanuea.
28 Mas ele se indignou e não queria entrar. Saiu então o pai e instava com ele.
29 Ta wese noga mana diana vilea, ʼinega tamana ʼinaya vonaya, ‘Tamagu, yaʼwala ʼeala ʼidia weaqiu yafewafewa be tuta qabuna eu nuanua yaʼabibodea. Ta ge taha wese yubai uda neigu be ma egwavo ada ʼai ta ada qaiawa. Gebuʼe otaqa!
29 Ele, porém, respondeu ao pai: Eis que há tantos anos te sirvo, e nunca transgredi um mandamento teu; contudo nunca me deste um cabrito para eu me regozijar com meus amigos;
30 Ta natuhu baʼe eu kulufa qabuna ʼeluveyaveyavuledi toyafwauta ʼidia, ʼinega tolaʼai weaqina bulumakau kekeyavauna ta bilabilana uvunuqi maega oʼaiʼai ta oqaiqaiawa?’
30 vindo, porém, este teu filho, que desperdiçou os teus bens com as meretrizes, mataste-lhe o bezerro cevado.
31 “Ta ʼinega kaiwabu nana natuna ʼunutauna ʼinaya vonaya, ‘Natugu una alamania, oʼa tuta qabuna diʼweguya utoatoa, ta yaʼa egu kulufa be egu bwaʼobwaʼo oʼa wese eu kulufa be eu bwaʼobwaʼo, waisa?
31 Replicou-lhe o pai: Filho, tu sempre estás comigo, e tudo o que é meu é teu;
32 Ta taiu lova kavona ʼaliga ta baʼe ʼitaga mayawaina toatoa, ta wese lova luluveʼwaivina ta baʼe ʼitagana niʼa kaloba ʼeviviea. ʼInega luaqiaqieda be maega kana qaiawa.’”
32 era justo, porém, regozijarmo-nos e alegramo-nos, porque este teu irmão estava morto, e reviveu; tinha-se perdido, e foi achado.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Lucas 15, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.