Lucas 15
Anutu Sua Kini Potomaxana (MNA) vs ACF
1 Aigule ta na, wal pakan ta tiyyo takesŋan i ziŋan wal sananŋan pakan tila ma timokor la ki Yesu be tileŋ sua kini.
1 E Chegavam-se a ele todos os publicanos e pecadores para o ouvir.
2 Tabe zin tutu kan mi zin ŋgarŋan ki tutu timaŋga, to tikam ŋunuŋŋunuŋ ma tiso: “Wai, parei ta to ti leleene pizin wal sananŋan ma ziŋan tikanan kini la mbata?”
2 E os fariseus e os escribas murmuravam, dizendo: Este recebe pecadores, e come com eles.
3 To Yesu ikam sua tooroŋana taiŋgi pizin. Iso:
3 E ele lhes propôs esta parábola, dizendo:
4 “Lak, kozobe tomtom tiom tasa imborro zin sipsip tomto lamata, mi sombe tasa imbiriizi, inako ikam parei? Ni ko izem zin tomto paŋ lamoro mata mi paŋ (99) tana ma timbotmbot su lele bilimŋana, mi ila iru sipsip tamen ta isaŋsaŋ na.
4 Que homem dentre vós, tendo cem ovelhas, e perdendo uma delas, não deixa no deserto as noventa e nove, e vai após a perdida até que venha a achá-la?
5 Iru i, iru i ma sombe indeeŋi, to iwiti ma iuri se regeene,
5 E achando-a, a põe sobre os seus ombros, jubiloso;
6 mi ikwaari ma imiili pa kar. Tona iboobo wal kini mi zin wal ta ruumu kizin timbot kolouŋana na ma timar, mi iso pizin. Iso: ‘Ouo, kamar ma tulup ti mi itiŋan menmeen ti. Pa sipsip tio ta imbiriizi, ta iŋgi aŋdeeŋi kek.’
6 E, chegando a casa, convoca os amigos e vizinhos, dizendo-lhes: Alegrai-vos comigo, porque já achei a minha ovelha perdida.
7 “Nio aŋso kat piom. Tomtom sananŋana sa isombe itooro leleene, na kar saamba kan ko tikam mbulu raraate men. Ko tikam orooro biibi isala, mi lelen ambai kat pa tomtom tina ma ilip pa wal tomto paŋ lamoro mata mi paŋ (99) ta tindemeere sorok kembei zin wal ndeeŋeŋan mi titooro lelen som.
7 Digo-vos que assim haverá alegria no céu por um pecador que se arrepende, mais do que por noventa e nove justos que não necessitam de arrependimento.
8 “Mi moori sa, sombe ni le pat milmilŋan laamuru imbotmbot, mi so tamen sa imbiriizi, inako ikam parei? Ni ko itun lam, mi isiiri ruumu leleene ma ipitiiri kat, ma irao indeeŋe pat tana.
8 Ou qual a mulher que, tendo dez dracmas, se perder uma dracma, não acende a candeia, e varre a casa, e busca com diligência até a achar?
9 Mi re beso indeeŋe, nako loŋa mi iboobo zin wal kini mi zin moori ta timbotmbot kolouŋana na, mi iso pizin: ‘Ouo, kamar ma tulup ti mi itiŋan menmeen ti. Pa pat tio ta imbiriizi, ta iŋgi aŋdeeŋe kek.’
9 E achando-a, convoca as amigas e vizinhas, dizendo: Alegrai-vos comigo, porque já achei a dracma perdida.
10 “Nio aŋso kat piom: Sombe tomtom sananŋana sa itooro leleene, na zin aŋela ki Anutu tikam mbulu raraate men. Ko menmeen zin biibi kat pa tomtom tamen ŋonoono tana.”
10 Assim vos digo que há alegria diante dos anjos de Deus por um pecador que se arrepende.
11 To Yesu ikam sua tooroŋana tiŋgi. Iso: “Kembei ta tomtom ta, ni lutuunu bizin ru.
11 E disse: Um certo homem tinha dois filhos;
12 Timbot ma lwoono ta na, lutuunu kaimerŋana i imaŋga to iso pa tamaana. Iso: ‘Tamaŋ, rai koroŋ ku ma nio leŋ imar pataaŋa.’ Tabe taman irai koroŋ ma kolmanŋana lene, kaimerŋana lene.
12 E o mais moço deles disse ao pai: Pai, dá-me a parte dos bens que me pertence. E ele repartiu por eles a fazenda.
13 — ausente —
13 E, poucos dias depois, o filho mais novo, ajuntando tudo, partiu para uma terra longínqua, e ali desperdiçou os seus bens, vivendo dissolutamente.
14 — ausente —
14 E, havendo ele gastado tudo, houve naquela terra uma grande fome, e começou a padecer necessidades.
15 Tona ila ma iwi kartu ta, bekena ikam uraata pini. Ila to tomtom tina iŋgo i ma ila be imboro zin ŋge kini.
15 E foi, e chegou-se a um dos cidadãos daquela terra, o qual o mandou para os seus campos, a apascentar porcos.
16 Mi ni ra, peteli ma isaana kat. Tabe irru zaala be ikam ŋge kini kizin risa ma ikan be ikoto keteene pa. Tamen tiyok pini som.
16 E desejava encher o seu estômago com as bolotas que os porcos comiam, e ninguém lhe dava nada.
17 “Imbotmbot ma ŋgar kini ipet, to itwer la pa mboti ki tamaana ziŋan mbesooŋo kini. Iso: ‘A tina ko! Tamaŋ mbesooŋo kini na, iŋga tikan tikan ma som, mi ka lwoono isu imborene. Mi nio tiŋgi, iŋgi be aŋmeete pa koŋ kini i.
17 E, tornando em si, disse: Quantos jornaleiros de meu pai têm abundância de pão, e eu aqui pereço de fome!
18 Kena ko aŋmaŋga ta buri mi aŋla ki tamaŋ. Mi sombe aŋla aŋpet kini, to aŋso pini ta kembei. Aŋso: Tamaŋ, nio aŋkam sanaana pa Anutu mataana, mi aŋkam ŋoobo mbulu pu. Nio sananŋoŋ kat.
18 Levantar-me-ei, e irei ter com meu pai, e dir-lhe-ei: Pai, pequei contra o céu e perante ti;
19 Tana kozo paata yo be lutum mini pepe. Mi parei, ko irao yok pio be aŋkam uraata pu kembei mbesooŋo?’
19 Já não sou digno de ser chamado teu filho; faze-me como um dos teus jornaleiros.
20 “Tona ni imaŋga na imiili ma ila ki tamaana. Iwwa ma ila na, molo mi tamaana ire la pini. Ikilaali, to leleene isaana pini mi iloondo ma ila. Ila to, isou i mi itaŋ.
20 E, levantando-se, foi para seu pai; e, quando ainda estava longe, viu-o seu pai, e se moveu de íntima compaixão e, correndo, lançou-se-lhe ao pescoço e o beijou.
21 To ni iso pa tamaana. Iso: ‘Tamaŋ, nio aŋkam sanaana pa Anutu mataana, mi aŋkam ŋoobo mbulu pu. Nio sananŋoŋ kat. Tana kozo paata yo be lutum mini pepe.’
21 E o filho lhe disse: Pai, pequei contra o céu e perante ti, e já não sou digno de ser chamado teu filho.
22 “Tamen tamaana iyembut sua kini, mi iboobo zin mbesooŋo kini ma timar, mi iso pizin. Iso: ‘Loŋa mi kakam mburu ndabokŋana kat imar be lutuŋ izeebi pa. Mi kakam kukuugu tio isala namaana, mi kakam kumbu keteene ila kumbuunu.
22 Mas o pai disse aos seus servos: Trazei depressa a melhor roupa; e vesti-lho, e ponde-lhe um anel na mão, e alparcas nos pés;
23 Mi kala ma kere mbili ndekndekŋana tasa, to kupuni be takam kini biibi mi lelende ambai pini.
23 E trazei o bezerro cevado, e matai-o; e comamos, e alegremo-nos;
24 Pa lutuŋ ti, iti toso ko ni imeete ma ila ne kek. Tamen ni imeete som. Mataana yaryaara, mi koozi imar ipet mini. Ni, toso ko imbiriizi kek. Tamen som. Koozi tendeeŋi mini.’ Tana tilup zin ma tikan kini mi menmeen zin.
24 Porque este meu filho estava morto, e reviveu, tinha-se perdido, e foi achado. E começaram a alegrar-se.
25 “Tikamam, mi lutuunu ta kolmanŋana i, imbot mokleene mi imar. Iwwa ma imar igarau ruumu, mi ileŋ tizze kombom mi tirakrak ma kalŋan izalla.
25 E o seu filho mais velho estava no campo; e quando veio, e chegou perto de casa, ouviu a música e as danças.
26 Tabe imar na, iboobo mbesooŋo ta, mi iwi i. Iso: ‘Iŋga wal kalŋan izalla paso? Uraata sa?’
26 E, chamando um dos servos, perguntou-lhe que era aquilo.
27 Mi mbesooŋo ipekel kalŋaana ma iso: ‘E, tomom leleene ambai kat mi ipun mbili ndekndekŋana ta. Pa tizim ri ta toso ko imeete, ta imiili ma imar imbotmbot a.’
27 E ele lhe disse: Veio teu irmão; e teu pai matou o bezerro cevado, porque o recebeu são e salvo.
28 “Tomtom kolmanŋana i ileŋ sua tana na, keteene malmal mi mburaana be ilela ruumu som. Tabe tamaana iyooto ma ipet kini, to imaŋmaŋi be ilela.
28 Mas ele se indignou, e não queria entrar.
29 Tamen ni ipekel tamaana kalŋaana ma iso: ‘Re. Ndaama ndaama ta tamar i, mi nio aŋzooro la kalŋom pa tasa? Som. Nio aŋbelmbel mbesooŋo pu. Mi nu kam kosa sa pio som. Mekmek lutuunu sorokŋana tomini, nu kam tasa pio bekena niamŋan waeŋ bizin amkan mi menmeen yam pa? Som.
29 E saindo o pai, instava com ele. Mas, respondendo ele, disse ao pai: Eis que te sirvo há tantos anos, sem nunca transgredir o teu mandamento, e nunca me deste um cabrito para alegrar-me com os meus amigos;
30 Mi lutum tina, ni ila ma ziŋan moori zaala lwoono kan tipasaana koroŋ ku ma imap, mi imiili ma imar na, nu ŋgal mbili ndekndekŋana ma isala ki mini. Re. Mbulu ku tina indeeŋe?’
30 Vindo, porém, este teu filho, que desperdiçou os teus bens com as meretrizes, mataste-lhe o bezerro cevado.
31 “To tamaana iso pini. Iso: ‘O lutuŋ, nu ituru ta tombotmbot i. Mi koroŋ tio ta boozomen, ina nu ku tau.
31 E ele lhe disse: Filho, tu sempre estás comigo, e todas as minhas coisas são tuas;
32 Mi tizim ri ta toso ko ni imeete ma ila ne kek, ta koozi imiili ma imar mataana yaryaara. Ni, toso ko imbiriizi kek. Mi som. Koozi tendeeŋi mini. Tana sombe takam kini biibi mi menmeen ti pini, ina indeeŋe.’”
32 Mas era justo alegrarmo-nos e folgarmos, porque este teu irmão estava morto, e reviveu; e tinha-se perdido, e achou-se.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Lucas 15, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.