Atos 22

Hmooh hmëë he- ga-jmee Jesucristo; Salmos (CHZNTPS) vs NTLH

Sair da comparação
NTLH Nova Tradução na Linguagem de Hoje 2000
1 —Dsaˉñʉʉhˉ ø̱ø̱hnꜗ, dsaˉ maˉka̱a̱hˊ kya̱a̱nꜙ, nʉʉˉ daˊ hnähꜘ, waˊ kwaˋ daˊ jnäꜘ juuˈ kinꜙ.
1 — Meus senhores, irmãos e pais, escutem o que eu vou dizer a vocês em minha defesa!
2 Maˊ gaꜙnuuꜘ dsaˉ heꜘ, heˉ hlëëhꜙ Paaˊ juuˈ hebreo, gaꜙta̱a̱yhˋ tiˊsɨ̱hꜘ goˉte˜. Ngooꜗ bihꜗ hlëëyhꜙ:
2 Quando o ouviram falar em hebraico , eles ficaram mais quietos ainda. Então Paulo disse:
3 —La̱a̱ꜗ jnäꜘ judiu. Gaꜙläꜙcha̱a̱nꜙ jwɨɨˉ Tarso heˉ nøøꜘ hwaꜗ Cilicia. Jerusalén laˉ baˊ gaꜙkwa̱a̱nꜗ. Gamaliel gaꜙmiꜙtë̱ë̱ˉ jnäꜘ lluꜗ läꜙko̱hꜘ laꜗ ley kihꜗ dsaˉ maˉgyu̱hˉ jnänˋ. Haˉ ko̱hꜘ saꜙ he̱e̱ꜘ dsënꜙ hnaahnꜚ Dio ja̱ˉbaˊ läꜙko̱hꜘ jmeehˉ hnähꜘ naꜗ.
3 — Eu sou judeu, nascido em Tarso, na região da Cilícia, mas fui criado aqui em Jerusalém como aluno de Gamaliel. Fui educado muito rigorosamente dentro da lei dos nossos antepassados. Eu era muito dedicado a Deus, como todos vocês aqui também são.
4 Ñeenˊ läꜙka̱a̱ˉ läꜙjʉʉhˉ jeeˊ jwɨɨˉ naˊjmeenˈ hñaaˉ dsënꜙ kihꜗ dsaˉmëꜘ dsaˉñʉʉhˉ hi̱ˉ maˉhe̱e̱hˉ juˈhmëëꜘ laˉ mahꜗ maˊ jngëëhꜚ jnihꜘ, heˉja̱ˉ gaꜙtëëˋ jnihꜘ mahꜗ gaꜙta̱a̱hꜙ jnihꜘ nehꜙñeˈ.
4 Persegui os que seguiam este Caminho e fiz com que alguns fossem condenados à morte. Prendi homens e mulheres e os joguei na cadeia.
5 Ñeˉ baˊ jmiˉdsaˉ jø̱ø̱hˈ kya̱a̱hˊ dsaˉgyʉʉhˊ haˉ läꜙ gaꜙjmeenꜗ. Hi̱ˉ heꜘ gaꜙkwaꜘ jeˉ heˉ maˊ kye̱nˊ kihˈ dsaˉgoo˜ jneˊ hi̱ˉ cha̱a̱ˉ Damasco. Ñeenˊ jeeˊ ja̱ˉ naˊhnäähnꜙ hi̱ˉ maˉhe̱e̱hˉ juˈhmëëꜘ kihꜗ Jesús mahꜗ maˊ tëënˊ taꜙ Jerusalén laˉ mahꜗ maˊ heehˈ dsihꜘ wɨɨꜘ.
5 O Grande Sacerdote e todo o Conselho Superior podem provar que estou dizendo a verdade, pois eu recebi cartas deles, escritas para os irmãos judeus que moram em Damasco. E fui até lá para prender os seguidores deste Caminho e trazê-los presos com correntes a Jerusalém, a fim de serem castigados.
6 ʼPero jeeˊ ngoonˈ chaˊjwëꜗ ja̱ˉ, yaꜙjä̱hꜙ lloon˜ taꜙ Damasco maˉtëꜘ ko̱o̱ˉ lla̱ꜗhyooꜙ, niꜙ saꜙ liihꜚ gaˊ jnäꜘ gaꜙjyooꜗ gyʉʉhˈ ko̱o̱ˉ jeˉ heˉ be̱e̱ꜘ jwërte läꜙkuˊ läꜙji̱i̱ꜗ jeeˊ ngoonˈ ja̱ˉ,
6 E Paulo continuou: — Eu estava viajando, já perto de Damasco, e era mais ou menos meio-dia. De repente, uma forte luz que vinha do céu brilhou em volta de mim.
7 läꜙji̱i̱hˈ gaꜙta̱hnꜘ hwaꜗ. Hiꜙ läꜙcha̱hꜘ ja̱ˉ gaꜙnuunꜗ gaꜙhlëëhꜘ: “Saulo, Saulo, ¿heˉlaˈ hñaaˉ hohꜘ kya̱a̱hˊ jnäꜘ?”
7 Eu caí no chão e ouvi uma voz que me dizia: “Saulo, Saulo, por que você me persegue?”
8 Heˉja̱ˉ gaꜙngɨɨnˋ juuˈ kiyhꜗ: “¿Hi̱i̱ˉ hneˉ dsaˉñʉʉhˉ?”, gaꜙjwɨɨꜗ jnihꜘ. Ja̱ˉgaˊ gaꜙjäyhꜘ: “Jnäꜘ heꜘ Jesús dsaˉ cha̱a̱ˉ Nazaret, hi̱ˉ jmeehˉ hñaaˉ hohꜘ kihꜗ.”
8 — Então eu perguntei: “Quem é o senhor?”
9 Läꜙjë̱ë̱ꜙ hi̱ˉ gaꜙnääꜗ kya̱a̱hˊ jnäꜘ taꜙ ja̱ꜙ, gaꜙjëëyꜗ waˊjeˉ ja̱ˉ, heˉja̱ˉ gaꜙjwa̱a̱yhˈ jwërte pero saꜙ gaꜙläꜙngëëyꜘ heˉ juuˈ maˊ hlëëhꜙ kya̱a̱hˊ jnäꜘ.
9 — Os homens que viajavam comigo viram a luz, porém não ouviram a voz de quem falava comigo.
10 Heˉja̱ˉ gaꜙngɨɨnˋ juuˈ kihꜗ hi̱ˉ gaꜙhlë̱ë̱hꜗ jnäꜘ: “¿Heeˉ hnoohˉ jmeenˋ dsaˉñʉʉhˉ?” Heˉja̱ˉ gaꜙjähꜘ dsaˉñʉʉhˉ heꜘ: “Nooˉ, mahꜗ gwaˉ baˊ hneˉ taꜙ Damasco. Jeeˊ ooꜙ jmeeꜗ dsaˉ juuˈ läꜙjëꜙ heˉ gaꜙtë̱ë̱hꜘ jmeehˈ.”
10 Eu perguntei: “Senhor, o que devo fazer?” — E o Senhor respondeu:
11 Kya̱a̱hˊ waˊjeˉ heˉ gaꜙjëënꜗ ja̱ˉ, gaꜙhe̱e̱ꜗ mɨˈnënꜙ. Dsaˉkya̱a̱hnˊ heꜘ baˊ gaꜙjä̱ä̱ꜗ jnäꜘ naˉhä̱ä̱yˉ goonꜙ läꜙji̱i̱hˈ gaꜙlloonꜗ Damasco.
11 — Aquela luz brilhante tinha me deixado cego. Por isso os meus companheiros me pegaram pela mão e me levaram até Damasco.
12 ʼJeeˊ ja̱ˉ maˊ gyaˈ ja̱a̱ˉ dsaˉñʉʉhˉ che̱e̱ˉ Ananía hi̱ˉ maˊ miˉteꜗ ley jnänˋ. Hiꜙ läꜙjë̱ë̱ꜙ dsaˉ judiu hi̱ˉ maˊ tä̱ä̱hˊ Damasco, maˊ hlëëyhꜙ lluꜗ kiyhꜗ.
12 Havia ali um homem chamado Ananias. Ele era religioso, obedecia à nossa Lei , e todos os judeus que moravam em Damasco o respeitavam.
13 Ananía heꜘ, ñeeyˊ naˊjë̱ë̱yˉ jnäꜘ. Maˊ gaꜙllooyꜗ chu̱hꜙ kinꜙ gaꜙsɨɨyhꜙ jnäꜘ: “Ø̱ø̱hnꜗ Saulo, waˊ läˉjnäꜘ kaˉlähꜘ mɨˈnëhˊ.” Läꜙcha̱hꜘ ja̱ˉ, gaꜙläꜙjnäꜘ mɨˈnënꜙ hiꜙ gaꜙjë̱ë̱ꜙ jnihꜘ.
13 Esse homem veio me procurar, chegou perto de mim e disse: “Irmão Saulo, veja de novo!” — No mesmo instante comecei a ver de novo e olhei para ele.
14 Heˉja̱ˉ gaꜙsɨɨyhꜙ jnäꜘ: “Dio kya̱a̱ꜗ dsaˉ maˉgyu̱hˉ jnänˋ maˉlle̱e̱yhˉ hneˉ mahꜗ läꜙkyu̱u̱h˜ läꜙjëꜙ heˉ hyohˉ dsëyꜗ jmeehˈ hiꜙ jë̱ë̱hˈ hi̱ˉ llu̱u̱ꜗ goˉte˜ hiꜙ läꜙja̱ˉ kaˉlähꜘ nuuhˈ heˉ jäyhꜘ.
14 Então ele disse: “Saulo, o Deus dos nossos antepassados escolheu você para conhecer a vontade dele, para ver o seu Bom Servo e para ouvir o Servo falar com você pessoalmente.
15 Jëëhꜘ, hneˉ jmeehˈ juˈdsooꜘ kiyhꜗ, kihꜗ läꜙjë̱ë̱ꜙ dsaˉ jmɨˉgyʉʉꜙ hiꜙ jmeehˈ juˈdsooꜘ kihꜗ läꜙjëꜙ heˉ maˉjëëhˋ hiꜙ kihꜗ heˉ maˉnʉʉhˉ.
15 Pois você será testemunha dele para dizer a todos aquilo que você tem visto e ouvido.
16 Naꜗ naꜙ moꜙtoꜙ jø̱ø̱ˋ, nooˉ mahꜗ sa̱a̱hꜙ jmɨɨˉ, ngɨɨˊ kyahˈ läꜙhihꜙ kihꜗ Jesús mahꜗ jñiiꜘ läꜙjëꜙ dsoˊkyeˉ kyahꜗ”, gaꜙjähꜘ Ananía.
16 E agora não espere mais. Levante-se, peça a ajuda do Senhor e seja batizado, e os seus pecados serão perdoados.”
17 ʼHiꜙ maˊ ja̱hnˈ Jerusalén laˉ, ñeenˊ jeeˊ chihˈ gwahꜙ naˊngɨɨnˋ kinꜙ. Jeeˊ ja̱ˉ gaꜙhë̱ë̱ꜘ mɨˈnënꜙ Dsaˉjø̱ø̱hˈ jnänˋ.
17 E Paulo terminou, dizendo: — Então eu voltei para Jerusalém. Quando estava orando no Templo, tive uma visão.
18 Gaꜙjë̱ë̱nꜙ hi̱ˉ gaꜙhlë̱ë̱hꜗ jnäꜘ, gaꜙjäyhꜘ: “Goˉhë̱ë̱ˈ naꜗko̱hꜘ Jerusalén laˉ. Jëëhꜘ, saꜙ he̱e̱hˉ dsaˉ nuuꜗ juuˈ kinꜙ heˉ hlëëhˊ hneˉ.”
18 Vi o Senhor, e ele me disse: “Saia depressa de Jerusalém porque as pessoas daqui não aceitarão o que você vai dizer a meu respeito.”
19 Heˉja̱ˉ gaꜙjwɨɨꜗ jnihꜘ: “Dsaˉjø̱ø̱hˈ kya̱a̱nꜙ, ñeˉ baˊ dsaˉ hi̱ˉ tä̱ä̱hˊ jeeˊ laˉ, heˉ ñeenˊ läꜙko̱o̱ˉ läꜙko̱o̱ˉ gwahꜙ naˊhwë̱ë̱nˋ läꜙjë̱ë̱ꜙ hi̱ˉ maˉhe̱e̱hˉ juuˈ kyahꜗ hiꜙ gaꜙjmeenꜗ madaꜚ gaꜙkwaꜘ dsaˉ kiyhꜗ hiꜙ gaꜙta̱a̱hˉ dsihꜘ nehꜙñeˈ.
19 — Eu respondi: “Senhor, eles sabem muito bem que eu ia às sinagogas , e prendia os que criam em ti, e batia neles.
20 Hiꜙ läꜙ maˊ gaꜙjngëëyhꜗ Esteban, hi̱ˉ maˊ jmeeꜙ juˈdsooꜘ kyahꜗ, maˊ chehˈ jnäꜘ jeeˊ ja̱ˉ kaˉlähꜘ. Ko̱o̱ˉ baˊ gaꜙhɨɨꜘ hʉʉˊdsëˉ kya̱a̱ꜗ jnäähˈ heˉ gaꜙju̱u̱ꜗ Esteban hiꜙ jnäꜘ gaꜙhøønꜗ hmɨɨhˉ kihꜗ dsaˉ hi̱ˉ gaꜙjngɨɨhꜗ kiyhꜗ.”
20 Quando estavam matando Estêvão, que falava a respeito de ti, ó Senhor, eu estava ali, concordando com aquele crime. E até tomei conta das capas dos assassinos dele.”
21 Pero Dsaˉjø̱ø̱hˈ jnänˋ gaꜙsɨɨhꜙ jnäꜘ: “Gohˈ jeeˊ che̱e̱nꜚ hneˉ ʉ̱ʉ̱ꜘ jeeˊ tä̱ä̱hˊ dsaˉ hi̱ˉ saꜙ la̱a̱ꜗ judiu baˊ.”
21 — Aí o Senhor disse: “Vá, pois eu vou enviá-lo para bem longe; vou enviá-lo aos não judeus.”
22 Ja̱ˉ ji̱i̱hˈ moꜙsoꜙ gaꜙläꜙhnøøyꜗ maˊ nuuyˈ juuˈ kihꜗ Paaˊ mahꜗ gaꜙløøyꜗ tooyh˜ mɨɨhˊ, maˊ jäyhꜘ:
22 A multidão ficou ouvindo Paulo até que ele disse isso, mas aí eles começaram a gritar com toda a força: — Matem esse homem! — Ele não merece viver!
23 Tä̱ä̱hˊ gyihꜗ läꜙja̱ˉ tooyh˜ mɨɨhˊ, gaꜙka̱ꜗ dsaˉ heꜘ hmɨɨhˉ kiyhꜗ gaꜙjwäyꜗ taꜙ gyʉʉhˈ, gaꜙhuuyꜗ hløøˉ jwëꜘ nëˊ lleꜘ.
23 Eles gritavam, sacudiam as capas no ar e jogavam poeira para cima.
24 Heˉja̱ˉ hi̱ˉ kye̱ˉ nëˊ kihˈ hløøꜘ gaꜙjmeeꜘ madaꜚ kihꜗ dsaˉ kya̱a̱yꜗ mahꜗ gaꜙtëëyˉ Paaˊ taꜙ chaˊnehꜙ jeeˊ maˊ tä̱ä̱hˊ läꜙjë̱ë̱ꜙ hløøꜘ. Hiꜙ gaꜙjmeeyꜘ madaꜚ heˉ maˊ kwayˈ kiyhꜗ mahꜗ jmeeyhꜗ juuˈ heˉlaˈ tooh˜ dsaˉ mɨɨhˊ kya̱a̱yhˊ.
24 Então o comandante mandou que os seus soldados levassem Paulo para dentro da fortaleza. Mandou também que o chicoteassem para que ele contasse por que a multidão estava gritando contra ele.
25 Maˉchehꜗ Paaˊ naˉhñuuꜚ jeeˊ maˊ kwaˈ hløøꜘ kiyhꜗ, heˉja̱ˉ gaꜙngɨɨyꜘ juuˈ kihꜗ jʉʉˊ hløøꜘ hi̱ˉ maˊ chehˈ jeeˊ ja̱ˉ:
25 Porém, quando o estavam amarrando para chicoteá-lo, Paulo perguntou ao oficial romano que estava perto dele: — Será que vocês têm o direito de chicotear um cidadão romano, especialmente um que não foi condenado por nenhum crime?
26 Maˊ gaꜙnuuꜘ jʉʉˊ hløøꜘ läꜙja̱ˉ, ngaayhꜗ naˊjmeeyꜘ juuˈ kihꜗ hi̱ˉ kye̱ˉ nëˊ, gaꜙjäyhꜘ:
26 Quando o oficial ouviu isso, foi falar com o comandante e disse: — O que é que o senhor vai fazer? Aquele homem é cidadão romano!
27 Ja̱ˉgaˊ gaꜙllooꜗ hi̱ˉ kye̱ˉ nëˊ heꜘ chu̱hꜙ kihꜗ Paaˊ mahꜗ gaꜙngɨɨyꜘ juuˈ:
27 Então o comandante foi falar com Paulo e perguntou: — Me diga uma coisa: você é mesmo cidadão romano? — Sou! — respondeu Paulo.
28 Hiꜙ gaꜙjähꜘ hi̱ˉ kye̱ˉ nëˊ heꜘ:
28 Aí o comandante disse: — Eu também sou, e isso me custou muito dinheiro. Paulo respondeu: — Pois eu sou cidadão romano de nascimento.
29 Cha̱hꜘ baˊ gaꜙjmeeꜘ taꜙ kooꜘ hløøꜘ hi̱ˉ maˊ kwaˈ kihꜗ Paaˊ. Läꜙkye̱ˉ hi̱ˉ kye̱ˉ nëˊ heꜘ maˊ gaꜙnuuyꜘ la̱a̱ꜗ Paaˊ dsaˉ romano, gaꜙläꜙgoyhꜙ kihꜗ heˉ gaꜙjmeeyꜘ madaꜚ heˉ gaꜙhñu̱u̱yꜗ Paaˊ kya̱a̱hˊ caden˜.
29 Imediatamente os homens que iam chicoteá-lo recuaram. E o próprio comandante ficou com medo ao saber que Paulo era cidadão romano e ele tinha mandado amarrá-lo.
30 Maˊ gaꜙjnäꜗ jyohꜘ jmɨɨˊ, hnøøꜗ hi̱ˉ kye̱ˉ nëˊ kihˈ hløøꜘ heꜘ maˊ läꜙñeˉ kweeˉ heˉ kihꜗ ja̱ˉ heˉ maˊ hnɨɨ˜ judiu kihꜗ Paaˊ. Heˉja̱ˉ gaꜙjmeeyꜘ madaꜚ kihꜗ hløøꜘ waˊ che̱e̱yhˉ Paaˊ jeeˊ hä̱ä̱yˊ nehꜙñeˈ hiꜙ gaꜙjmeeyꜘ madaꜚ waˊ yaˉnääꜘ jmiˉdsaˉ ka̱a̱hˊ hiꜙ läꜙjë̱ë̱ꜙ dsaˉtaˊ judiu. Maˊ gaꜙllaꜙnääꜗ läꜙjë̱ë̱ꜙ dsaˉtaˊ heꜘ, gaꜙjmeeyꜘ madaꜚ heˉ ngëëꜗ Paaˊ chaˊnëˊ läꜙjë̱ë̱ꜙ dsaˉtaˊ heꜘ.
30 O comandante queria saber com certeza por que os judeus estavam acusando Paulo. Então, no dia seguinte, mandou que tirassem as correntes que o prendiam e ordenou que os chefes dos sacerdotes e todo o Conselho Superior se reunissem. Depois mandou que trouxessem Paulo e o colocassem em frente deles.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Atos 22, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.