2 Coríntios 7

Hmooh hmëë he- ga-jmee Jesucristo; Salmos (CHZNTPS) vs VC

Sair da comparação
VC Versão Católica
1 Naꜗ maˉnʉʉnˊ haˉ ko̱hꜘ naˊhñaahꜗ saꜙ laꜗ heˉ gaꜙjähꜘ Dio jmeeꜗ jnänˋ. Heˉja̱ˉ jwë̱ë̱hn˜ hnähꜘ ø̱ø̱hnꜗ hi̱ˉ hnaanꜙ, hnøøꜗ benˊ läꜙjëꜙ heˉ miˉsa̱hꜘ jneˊ hiꜙ läꜙja̱ˉ kihꜗ heˉ miˉsohꜘ jmɨˉlleꜘ jnänˋ. Hiꜙ kihꜗ heˉ ga̱hꜙ jneˊ Dio, hnøøꜗ miˉllu̱u̱ˋ jneˊ hñaanˈ ko̱o̱ˉ häˊ ko̱o̱ˉ häˊ läꜙji̱i̱hˈ jä̱nˊ naˉjngëënˈ goˉte˜.
1 Depositários de tais promessas, caríssimos, purifiquemo-nos de toda imundície da carne e do espírito, realizando plenamente nossa santificação no temor de Deus.
2 Jmeeˊ hnähꜘ miihˉ heˈ kya̱a̱ꜗ jnäähˈ. Jëëhꜘ, kihꜗ niꜙ ja̱a̱ˉ hnähꜘ saꜙ maˉjmeeˊ jnäähꜗ heˉ hlɨɨhˈ. Saꜙ maˉhe̱e̱ˊ jnäähꜗ hʉʉˊdsëˉ kihꜗ niꜙ ja̱a̱ˉ, niꜙ saꜙ maˉmiˉga̱a̱ˈ jnäähꜗ niꜙ ja̱a̱ˉ.
2 Acolhei-nos dentro do vosso coração. A ninguém temos ofendido, a ninguém temos arruinado, a ninguém temos enganado.
3 Saꜙ jwahnꜙ läꜙja̱ˉ mahꜗ bä̱ä̱hnˊ hnähꜘ dsooˊ. Gaꜙjwë̱ë̱hnꜗ hnähꜘ jä̱ä̱ꜗ, hnaanꜙ hnähꜘ. Jëëhꜘ maˉllaꜙ dsëˉ jnäähˈ, jmeeˉ jnäähˈ ko̱ˉjø̱hꜘ kya̱a̱hˊ hnähꜘ maꜙkeꜙ cha̱a̱ˉ ju̱u̱ꜘ jnäähˈ.
3 Não vos digo isto por vos condenar, pois já vos declaramos que estais em nosso coração, conosco unidos na morte e unidos na vida.
4 Chaˉ chaˉmiihˉ oˉjø̱hꜙ dsëˉ kinꜙ kya̱a̱hˊ hnähꜘ. Cha̱a̱nˉ lluꜗ kwa̱a̱t˜ kyahꜗ hnähꜘ. Heˉja̱ˉ gwaꜘ dsaˉnøhꜗ dsënꜙ chaˉmiihˉ hiꜙ jë̱ë̱ˉ dsënꜙ maˊ jëën˜ chaˉmiihˉ heˉ wɨɨꜘ.
4 Tenho grande confiança em vós. Grande é o motivo de me gloriar de vós. Estou cheio de consolação, transbordo de gozo em todas as nossas tribulações.
5 Läꜙ maˊ gaꜙtë̱ë̱ꜘ jnäähˈ Macedonia, saꜙ gaꜙte̱e̱hˊ jnäähꜗ dsëˉ jnäähꜗ niꜙ miihˉ. Gaꜙläꜙjëꜙ nëëˈ heˉ wɨɨꜘ gaꜙjëëˊ jnäähꜗ. Gaꜙte̱e̱ꜗ dsaˉ kya̱a̱hˊ jnäähꜗ. Hiꜙ ja̱ꜙ maꜙlaꜙ heˉ ja̱ˉ, gaꜙläꜙga̱hꜗ jnäähˈ chaˉmiihˉ.
5 De fato, à nossa chegada em Macedônia, nenhum repouso teve o nosso corpo. Eram aflições de todos os lados, combates por fora, temores por dentro.
6 Pero Dio hi̱ˉ jmeeꜙ dsaˉnøhꜗ dsëꜗ läꜙjë̱ë̱ꜙ hi̱ˉ cha̱a̱ˉ hʉʉˊdsëˉ, gaꜙjmeeyꜘ gaꜙnøhꜗ dsëˉ jnäähˈ läꜙ maˊ jaˈ Tito.
6 Deus, porém, que consola os humildes, confortou-nos com a chegada de Tito;
7 Ja̱ꜙ maꜙlaꜙ kihꜗ heˉ jaꜗ Tito, kihꜗ heˉ gaꜙjmeehˊ hnähꜘ gaꜙnøhꜗ dsëyꜗ kaˉlähꜘ, heˉ ja̱ˉ baˊ ja̱ˉ gaꜙnøhꜗ dsëˉ jnäähˈ. Gaꜙjmeeyhꜗ juuˈ heˉ hnoohˉ hnähꜘ jë̱ë̱hˈ jnäꜘ, hiꜙ tiˉmeehˉ hohꜘ hnähꜘ, lleˋ hohꜘ jnäꜘ. Heˉja̱ˉ chaˉgaˊmiihˉ jë̱ë̱ˉ dsënꜙ.
7 e não somente com a sua chegada, mas também com a consolação que ele recebeu de vós. Ele nos contou o vosso ardor, as vossas lágrimas, a vossa solicitude por mim, de modo que ainda mais me regozijei.
8 Maꜙkeꜙ gaꜙjmeenꜗ meehˉ hohꜘ hnähꜘ kya̱a̱hˊ jeˉ heˉ gaꜙsɨɨnꜗ kyahꜗ hnähꜘ, pero saꜙ ko̱o̱n˜ dsënꜙ. Dsooꜘ baˊ gaꜙji̱i̱ꜗ miihˉ kinꜙ kihꜗ heˉ gaꜙläꜙmeehꜙ hohꜘ hnähꜘ ko̱ˉhwëëꜘ.
8 Se minha carta vos penalizou, não me arrependo. Se a princípio o senti {porque vejo que, ao menos por um momento, essa carta vos penalizou},
9 Pero naꜗ jë̱ë̱ˉ dsënꜙ. Ja̱ꜙ kihꜗ heˉ gaꜙläꜙmeehꜙ hohꜘ hnähꜘ. Kihꜗ heˉ gaꜙläꜙsɨɨꜗ hʉʉˊdsëˉ kyahꜗ hnähꜘ, maˊ gaꜙji̱i̱ꜗ kyahꜗ hnähꜘ, heˉja̱ˉ baˊ jmeeꜙ jë̱ë̱ˉ dsënꜙ. Läꜙ maˊ gaꜙläꜙmeehꜙ hohꜘ hnähꜘ, gaꜙjmeehˊ hnähꜘ läꜙ hnøøꜗ Dio. Läꜙja̱ˉ, niꜙ ko̱o̱ˉ heˉ hlɨɨhˈ saꜙ jaꜗ nëˊ kyahˈ hnähꜘ kwa̱a̱t˜ kya̱a̱ꜗ jnäähˈ.
9 agora me alegro, não porque fostes entristecidos, mas porque esta tristeza vos levou à penitência. Pois fostes entristecidos segundo Deus, de modo que nenhum dano sofrestes de nossa parte.
10 Jëëhꜘ, cherˊmahꜗ gwaꜘ tiˉmeehˉ dsëˉ jneˊ läꜙ hnøøꜗ Dio, heˉ ja̱ˉ jmeeꜙ dsaˉläˉsɨɨꜗ hʉʉˊdsëˉ jnänˋ mahꜗ lä̱ä̱ꜘ jneˊ. Hehꜗ heˉ maˉnaˉla̱a̱ˊ jneˊ saꜙ jmeeꜙ tiˉmeehˉ dsëˉ jneˊ. Pero heˉ tiˉmeehˉ dsëˉ jneˊ läꜙko̱o̱ˉ të̱ë̱ˈ jmeeꜙ dsaˉ jmɨˉgyʉʉꜙ, kya̱a̱hˊ heˉ ja̱ˉ ju̱u̱ꜘ baˊ jneˊ ja̱ˉ.
10 De fato, a tristeza segundo Deus produz um arrependimento salutar de que ninguém se arrepende, enquanto a tristeza do mundo produz a morte.
11 Jëëˋ daˊ hnähꜘ haˉ läꜙ gaꜙlaꜗ kyahꜗ hnähꜘ läꜙ maˊ gaꜙläꜙmeehꜙ hohꜘ hnähꜘ läꜙ hnøøꜗ Dio. Gaꜙjmääꜘ baˊ taˊ heˉ ja̱ˉ kyahꜗ hnähꜘ, jaꜗ hohꜘ hnähꜘ gaꜙnoohˉ hnähꜘ nëˊ kinꜙ, jaꜗ yaˉjë̱ë̱ˈ hohꜘ hnähꜘ, jaꜗ ga̱hꜗ hnähꜘ, hnoohˉ hnähꜘ maˊ jë̱ë̱hꜗ jnäꜘ, gaꜙmiꜙeehˈ hnähꜘ juuˈ läꜙko̱o̱ˉ madaꜚ gaꜙjmeenꜗ kyahꜗ hnähꜘ. Läꜙja̱ˉ gaꜙmiꜙjnäähˈ hnähꜘ hñaahꜗ heˉ maˉmiˉtehˋ baˊ hnähꜘ kihꜗ juuˈ ja̱ˉ.
11 Vede, pois, que solicitude operou em vós a tristeza segundo Deus! Muito mais: que excusas! Que indignação! Que temor! Que ardor! Que zelo! Que severidade! Mostrastes em tudo que não tínheis culpa neste assunto.
12 Heˉja̱ˉ läꜙ maˊ gaꜙsɨɨnꜗ kyahꜗ hnähꜘ jeˉ ja̱ˉ, ja̱ꜙ maꜙlaꜙ kihꜗ hi̱ˉ hñaaˉ dsëꜗ heꜘ gaꜙjmeenꜗ hʉʉˊdsëˉ, niꜙ ja̱ꜙ kihꜗ hi̱ˉ gaꜙjmeeyhꜙ. Heˉ hnoonꜗ läꜙjnäꜘ kyahꜗ hnähꜘ chaˊnëˊ Dio heˉ kye̱hˊ hnähꜘ hʉʉˊdsëˉ kya̱a̱ꜗ jnäähˈ baˊ ja̱ˉ.
12 Portanto, se vos escrevi, não o fiz por causa daquele que cometeu a ofensa, nem por causa do ofendido; foi para que se manifestasse a vossa dedicação por mim diante de Deus.
13 Peerꜙ gaꜙnøhꜗ dsëˉ jnäähˈ heˉ gaꜙläꜙjnäꜘ heˉ kye̱hˊ hnähꜘ hʉʉˊdsëˉ kya̱a̱ꜗ jnäähˈ.
13 Eis o que nos tem consolado. Mas, acima desta consolação, o que nos deixou sobremaneira contentes foi a alegria de Tito, cujo coração tranqüilizastes.
14 Gaꜙjmeehnꜗ juuˈ kihꜗ Tito heˉ cha̱a̱nˉ lluꜗ kya̱a̱hˊ hnähꜘ. Hiꜙ saꜙ gaꜙjä̱nꜗ hlɨɨhˈ. Jëëhꜘ läꜙjëꜙ heˉ gaꜙjwë̱ë̱hnꜗ hnähꜘ laꜗ juˈdsooꜘ. Läꜙja̱ˉ kaˉlähꜘ maˊ gaꜙjëëꜗ Tito haˉ läꜙ tä̱ä̱hˊ hnähꜘ, saꜙ naˉhe̱e̱ꜚ juuˈ läꜙko̱o̱ˉ gaꜙjwɨɨꜗ jnihꜘ heˉ cha̱a̱ˉ jnäähˈ lluꜗ kya̱a̱hˊ hnähꜘ.
14 Se me gloriei de vós em presença dele, não fui envergonhado. Pois, assim como tudo o que vos temos dito foi conforme a verdade, assim também o louvor que de vós fizemos a Tito demonstrou-se verdadeiro.
15 Hiꜙ chaˉgaˊmiihˉ hnääꜗ Tito hnähꜘ läꜙko̱o̱ˉ maˊ dsooh˜ dsëyꜗ heˉ nuuhˉ baˊ hnähꜘ kiyhꜗ. Hiꜙ gaꜙhe̱e̱hˋ baˊ hnähꜘ lluꜗ läꜙko̱o̱ˉ ja̱a̱ˉ dsaˉ maˉjø̱ø̱hˈ.
15 A sua afeição por vós é cada vez maior, quando se lembra da obediência que todos vós lhe testemunhastes, de como o recebestes com respeito e deferência.
16 Peerꜙ jë̱ë̱ˉ dsënꜙ kya̱a̱hˊ hnähꜘ. Gaꜙläꜙjëꜙ baˊ miˉtehˋ hnähꜘ.
16 Alegro-me por poder contar convosco em tudo.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Coríntios 7, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.