Atos 22
MARO KINDENI KAWA ŊGUA (XSI) vs NTLH
1 Paulo iporo mine tu, “Naŋa taiŋgu-tata wa mama wukale, miki kaloŋo ŋga. Ŋine ma aporo ŋgua pwataki imâ pami mbo.”
1 — Meus senhores, irmãos e pais, escutem o que eu vou dizer a vocês em minha defesa!
2 Ŋgu ŋinde nde siloŋo Paulo iporo panzi lâ Hibru ŋgua, ŋineŋga kawanzi buu nâ ku nduŋeŋa marumbu ndo lâ. Ŋineŋga Paulo iporo mine tu,
2 Quando o ouviram falar em hebraico , eles ficaram mais quietos ainda. Então Paulo disse:
3 “Naŋa nde Juda tamwatâŋgu. Nana ipaguguana lâ Tarsus lawea lâ Silisia tâno, andeta atumbu ŋalae lâ Jerusalem lawea ŋine. Aku Gamaliel ipanana naŋa sondo ndo ŋana kinda timbunda nenzi ŋgua tukuŋa rârâni. Mine kala naŋa uru apono muli sondo ndo pa Maro Kindeni, itogo miki rârâni kala kaveta mine.
3 — Eu sou judeu, nascido em Tarso, na região da Cilícia, mas fui criado aqui em Jerusalém como aluno de Gamaliel. Fui educado muito rigorosamente dentro da lei dos nossos antepassados. Eu era muito dedicado a Deus, como todos vocês aqui também são.
4 Naŋa muŋga ayaulanzi tamâta ŋinde sipono muli pa Yesu ne ‘Nzâla’. Akai kazâŋa panzi taine wa tamâne wa, aku apa kenzi mbalaunzi kaika akainzi alâ aonzi lâ luma sakamao ilo, ŋana kinzi sambara ma sipunzi pâta simâte.
4 Persegui os que seguiam este Caminho e fiz com que alguns fossem condenados à morte. Prendi homens e mulheres e os joguei na cadeia.
5 Mao nâ, nenda patarawâŋa tamâta ŋalae tavanzi nenda tamâta mbâna-mbâna rârâni nde sisama naŋa parinâŋgu lâ. Kinzi rârâni sikura ŋana situla ŋgua ŋine pwataki. Muŋga, kinzi siŋgere ŋgua pinde lâ pepa tini ilâ panzi ninzi-nambwe simo Damaskus lawea. Siŋgere ŋgua ŋananzi Yesu ne kalo-tawana tamâta ŋinde muŋga sipile Jerusalem ku sikâwa silâ pa Damaskus. Aku naŋa akai pepa ŋinde alâ pa Damaskus ŋana apanzi tamâta ŋinde kaika akainzi amâ Jerusalem, ŋana ma sikai nâna ŋana nenzi kalo-tawana kâ.”
5 O Grande Sacerdote e todo o Conselho Superior podem provar que estou dizendo a verdade, pois eu recebi cartas deles, escritas para os irmãos judeus que moram em Damasco. E fui até lá para prender os seguidores deste Caminho e trazê-los presos com correntes a Jerusalém, a fim de serem castigados.
6 “Naŋa ayoka alâ lee kari imâ ŋgini, aku apâŋga Damaskus lawea tini laiti. Ŋineŋga walele nâ sinâla ŋalae iyoka pa samba indue imâ ipane naŋa kaika lâ.
6 E Paulo continuou: — Eu estava viajando, já perto de Damasco, e era mais ou menos meio-dia. De repente, uma forte luz que vinha do céu brilhou em volta de mim.
7 Naŋa patana ndue akeno tâno kulu, ŋineŋga aloŋo kawa ŋgua toŋge ne sarawâŋa toŋge imâ pana mine tu, ‘Saulo, Saulo, ŋana sâ kâ ŋga noko kuveta wurâta ŋana kuyaula naŋa, a?’
7 Eu caí no chão e ouvi uma voz que me dizia: “Saulo, Saulo, por que você me persegue?”
8 Ŋineŋga aporo taulo tu, ‘Maro, noko nde ea.’ Aku Maro Ŋalae ipai naŋa tu, ‘Naŋa nde Yesu Nasarete tamwatâŋgu. Naŋa nde tamâtani ŋine noko kuveta wurâta ŋana kuyaulana kâ.’
8 — Então eu perguntei: “Quem é o senhor?”
9 Kinzi tamâta simandi kuku naŋa ŋinde nde simora sinâla nâ, aŋga ŋgua iporo pa naŋa ŋinde, ande siloŋo sondo ku sisama, ande tia.
9 — Os homens que viajavam comigo viram a luz, porém não ouviram a voz de quem falava comigo.
10 Naŋa akasoŋa mine tu, ‘Maro Ŋalae, kala ŋine naŋa ma aveta mana’. Aku Maro Ŋalae ipaina tu, ‘Kumandi sânda ku pwoka kulâ Damaskus lawea ilo. Tamâta toŋge imo lawea ŋinde, aku i ma iporo pano ŋana vetâŋa pinde apatea pano tu ma kuveta ŋinde.’
10 Eu perguntei: “Senhor, o que devo fazer?” — E o Senhor respondeu:
11 Naŋa matâŋgu amora tia, matâŋgu leva-leva nâ, ŋana tu sinâla ŋalae ŋinde muŋga ipane naŋa kaika lâ. Mine kala naneŋgu tamâta sikai mbalauŋgu nâ situla nzâla pana, aku maka kalâ Damaskus lawea ilo.
11 — Aquela luz brilhante tinha me deixado cego. Por isso os meus companheiros me pegaram pela mão e me levaram até Damasco.
12 Aku tamâta toŋge imo lawea ŋinde, i ŋa mine Aninia. I uru ipono muli sondo ndo pa Mose ne ŋgua tukuŋa, aku kinzi Juda tamâta rârâni simo Damaskus lawea nenzi morâŋa tu i nde tamâta ara.
12 Havia ali um homem chamado Ananias. Ele era religioso, obedecia à nossa Lei , e todos os judeus que moravam em Damasco o respeitavam.
13 I nde imâ ipâŋga imandi tiniŋgu laiti, ŋineŋga ipaina tu, ‘Niŋgu-nambwe Saulo, noko mata kumora kilo’. Aku lâ zo ndainani nâ naŋa matâŋgu ara kilo amora i nao.
13 Esse homem veio me procurar, chegou perto de mim e disse: “Irmão Saulo, veja de novo!” — No mesmo instante comecei a ver de novo e olhei para ele.
14 Ŋineŋga Aninia iporo tu, ‘Kinda timbunda nenda Maro Kindeni ipatea noko tu ma kusama i ne ilo-kalo. Aku ipatea lâ tu noko ma kumora Yesu, i Vetâŋa Sondo Warika, aku ma kuloŋo i ne ŋgua lâ i tamwata kawa tona.
14 Então ele disse: “Saulo, o Deus dos nossos antepassados escolheu você para conhecer a vontade dele, para ver o seu Bom Servo e para ouvir o Servo falar com você pessoalmente.
15 Noko ma kumo Yesu ne tamâta ŋana kutula i parina pwataki panzi tamâta rârâni. Noko ma kutula ŋgua pwataki panzi ŋana vetâŋa rârâni kumora wa kuloŋo ŋinde.
15 Pois você será testemunha dele para dizer a todos aquilo que você tem visto e ouvido.
16 Ayo, kala ŋine sâ tâ ikaino kaika, a? Kumandi sânda, aku kulili pâri ara ne lââ. Ambo noko ma kuno pa Yesu, ande i ma izavaru noko ne kiesaka piti lâ tini.’”
16 E agora não espere mais. Levante-se, peça a ajuda do Senhor e seja batizado, e os seus pecados serão perdoados.”
17 “Naŋa amo lee ku muli, ŋineŋga ataulo amâ Jerusalem lawea kilo. Aku zo toŋge amo Maro Kindeni ne luma sapâŋa ilo akai noŋa. Akai noŋa lee, ŋineŋga mâsi toŋge imâ ipâŋga pana, itogo ambipole mwasina.
17 E Paulo terminou, dizendo: — Então eu voltei para Jerusalém. Quando estava orando no Templo, tive uma visão.
18 Naŋa amora Maro Ŋalae, aku ipaina tu, ‘Kupile Jerusalem walele nâ ku pwâwa kulâ. Ambo noko ma kutula naŋa parinâŋgu lâ lawea ŋine, ande kinzi ma ilonzi ara ŋana noko ne ŋgua, ande tia.’
18 Vi o Senhor, e ele me disse: “Saia depressa de Jerusalém porque as pessoas daqui não aceitarão o que você vai dizer a meu respeito.”
19 Ŋineŋga aporo taulo tu, ‘Maro Ŋalae, kinzi tamâta ŋinde warakanzi sisama tu muŋga naŋa alâ pasauŋa ne luma rârâ ilolo ŋana apunzi tamâta ŋinde kalonzi tawana noko, aku aonzi lâ luma sakamao ilo tona.
19 — Eu respondi: “Senhor, eles sabem muito bem que eu ia às sinagogas , e prendia os que criam em ti, e batia neles.
20 Muŋga kinzi sipu noko ne tamâta Setepana pâta imâte. Ina tamâta ŋana iporo itula noko parina kâ. Andeta lâ zoni ndaina naŋa warakâŋgu amo kunzi, aku iloŋgu ara ndo ŋana nenzi vetâŋa ŋinde kâ. Aku naŋa warakâŋgu akatona nenzi pasawaŋa, lâ zo ŋinde sipu i pâta imâte.’
20 Quando estavam matando Estêvão, que falava a respeito de ti, ó Senhor, eu estava ali, concordando com aquele crime. E até tomei conta das capas dos assassinos dele.”
21 Andeta Maro Ŋalae ipai naŋa tu, ‘Noko kulâ. Naŋa ma ao noko kulâ panzi tinikoa ŋgu simo malawae ŋinde.’”
21 — Aí o Senhor disse: “Vá, pois eu vou enviá-lo para bem longe; vou enviá-lo aos não judeus.”
22 Kinzi Juda tamâta siloŋo Paulo ne ŋgua ilâ imotu lâ ŋinde, ŋineŋga kawanzi ŋalae sisarâwa mine tu, “Tapu pâta imâte! Ambo tamâta mine imo via, ande ŋinde nde ara tia ndo!”
22 A multidão ficou ouvindo Paulo até que ele disse isso, mas aí eles começaram a gritar com toda a força: — Matem esse homem! — Ele não merece viver!
23 Kinzi wisinzi nâna ŋalae ŋinde, aku sisarâwa pwapwataki. Sikai nenzi pasawaŋa luandondo piti ku sipu tâno pa ŋai, sipu tâno pa ŋai. Aku sinzoro tâno gawura siliŋi kâki tona.
23 Eles gritavam, sacudiam as capas no ar e jogavam poeira para cima.
24 Tia ku zugu tamâta nenzi koipu ipainzi ne tamâta tu ma sikai Paulo silâ nenzi luma ilo. Aku ipainzi tu ma sipalili i lâ mbilâo ku sikasoŋa ŋana ŋgu nenzi wisi-nâna ŋinde ne duvi kâ.
24 Então o comandante mandou que os seus soldados levassem Paulo para dentro da fortaleza. Mandou também que o chicoteassem para que ele contasse por que a multidão estava gritando contra ele.
25 Kinzi zugu tamâta wâlo nâ sipa Paulo kaika ŋana ma sipalili kâ, andeta ipai zugu tamâta nenzi katonâŋa toŋge imandi waŋgira laiti mine tu, “Naŋa nde Rom lawea warakâŋgu, aku miki ŋandai kao naŋa alâ pa ŋgua nia ŋga. Taitu ŋine miki katu kapalilina. Tiambo Rom ne ŋgua tukuŋa isâu ŋana vetâŋa mine, tiya?”
25 Porém, quando o estavam amarrando para chicoteá-lo, Paulo perguntou ao oficial romano que estava perto dele: — Será que vocês têm o direito de chicotear um cidadão romano, especialmente um que não foi condenado por nenhum crime?
26 Zugu tamâta nenzi katonâŋa nde iloŋo Paulo ne ŋgua ŋinde lâ, ŋineŋga ilâ iporo pa ne koipu. Aku ikasoŋa tu, “Kala ŋine noko kutu kuveta mana, a? Tamâta ŋine nde Rom lawea warika ma!”
26 Quando o oficial ouviu isso, foi falar com o comandante e disse: — O que é que o senhor vai fazer? Aquele homem é cidadão romano!
27 Ŋineŋga koipu ilâ pa Paulo, aku ikasoŋa tu, “Noko kuporo pwataki pa naŋa ŋga. Noko nde Rom lawea warika, tiya?” Ande Paulo iporo taulo tu, “Naŋa atogo Rom tamwatâŋgu mine”.
27 Então o comandante foi falar com Paulo e perguntou: — Me diga uma coisa: você é mesmo cidadão romano? — Sou! — respondeu Paulo.
28 Aku koipu iporo mine tu, “Naŋa muŋga ao mbaliŋa ŋalae ŋinde ilâ panzi tamâta ŋalaŋala, ŋineŋga siŋgere ŋgua lâ pepa tini tu naŋa lawea warika lâ Rom.” Ande Paulo iporo taulo tu, “Naŋa aveta mine, ande tia. Naŋa mama nde Rom lawea warika sondo, aku ŋana nzâla ŋinde kâ naŋa apâŋga atogo Rom tamwatâŋgu mine.”
28 Aí o comandante disse: — Eu também sou, e isso me custou muito dinheiro. Paulo respondeu: — Pois eu sou cidadão romano de nascimento.
29 Paulo iporo mine, aku marumbu. Kinzi zugu tamâta walele nâ sio nenzi mbilâo ndue aku sipile Paulo silâ pa nia pinde. Aku nenzi koipu kala wisi motu mine nâ, ŋana tu Paulo nde itogo Rom lawea warika, andeta i muŋga ipa Paulo kaika koa tia nâ.
29 Imediatamente os homens que iam chicoteá-lo recuaram. E o próprio comandante ficou com medo ao saber que Paulo era cidadão romano e ele tinha mandado amarrá-lo.
30 Zugu tamâta nenzi koipu ŋinde nde ilo tu isama mine: ŋana sâ kâ ŋga kinzi Juda tamâta sisowe ŋgua lâ Paulo tini. Mine kala wurita kilo, ŋineŋga ikai wâlo piti lâ Paulo tini, aku ipasupwa ilâ panzi patarawâŋa tamâta ŋalaŋala sitavanzi Juda nenzi tamâta mbâna-mbâna rârâni. Iporo kaika panzi tu ma sipasau kuku i. Simâ sipasau lâ, ŋineŋga koipu ikai Paulo imâ ku iŋgunu imandi naonzi.
30 O comandante queria saber com certeza por que os judeus estavam acusando Paulo. Então, no dia seguinte, mandou que tirassem as correntes que o prendiam e ordenou que os chefes dos sacerdotes e todo o Conselho Superior se reunissem. Depois mandou que trouxessem Paulo e o colocassem em frente deles.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Atos 22, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.