2 Samuel 19
mri2012 (MRI2012) vs NTLH
1 Nā, ka kōrerotia ki a Ioapa, “Nanā, kei te tangi te kīngi, kei te uhunga mō Apohārama.”
1 Contaram a Joabe que o rei Davi estava chorando e se lamentando por causa de Absalão.
2 Nā, puta kē ana te whakaoranga i taua rā hei tangi mā te iwi katoa; i rongo hoki te iwi i taua rā i te kōrero, e kōingo ana te kīngi ki tāna tama.
2 Assim, naquele dia, a alegria da vitória virou tristeza para toda a tropa de Davi porque eles souberam que o rei estava chorando a morte do seu filho.
3 Nā, haere puku ana te iwi i taua rā ki te pā, ānō he hunga e haere puku ana i te whakamā, ina rere i te whawhai.
3 Eles voltaram e entraram na cidade em silêncio, como fazem os soldados que fogem da batalha, envergonhados.
4 Ko te kīngi ia, taupoki tonu tōna mata, nui atu te reo o te kīngi ki te tangi, “E Apohārama, e tāku tama, e Apohārama, e tāku tama, e tāku tama.”
4 O rei havia coberto o rosto e gritava alto: — Ó meu filho! Meu filho Absalão! Absalão, meu filho!
5 Nā, ka haere a Ioapa ki te kīngi ki roto ki te whare, ā, ka mea, “Kua whakamā i a koe ināianei ngā mata o āu tāngata katoa i ora ai koe i tēnei rā, i ora ai hoki āu tama, me āu tamāhine, i ora ai āu wāhine, i ora ai anō āu wāhine iti,
5 Então Joabe foi à casa do rei e lhe disse: — Hoje o senhor humilhou os seus soldados, aqueles que salvaram a sua vida, a vida dos seus filhos e filhas e a vida das suas esposas e
6 i a koe ka aroha nei ki ōu hoariri, ka kino nei ki te hunga e aroha ana ki a koe. Kua whakaatu mai nā hoki koe i tēnei rā, he kore noa iho ki a koe ngā rangatira me ngā tāngata; e mōhio ana hoki ahau i tēnei rā, kia ora kau ko Apohārama, ā, kia mate ko mātou katoa i tēnei rā, ka pai rawa ki a koe.
6 O senhor odeia os que o amam e ama aqueles que o odeiam. E mostrou que os seus oficiais e os seus soldados não valem nada para o senhor. Eu estou vendo agora que o senhor ficaria muito feliz se hoje Absalão estivesse vivo e todos nós estivéssemos mortos.
7 “Nā, whakatika, puta atu ki waho, kia puaki tētahi kupu pai ki āu tāngata; tā te mea he oati tēnei nāku i a Ihowā, ki te kāhore koe e puta ake, e kore tētahi tangata e noho ki a koe i tēnei pō; ā, nui atu tēnei kino ki a koe i ngā kino katoa i pā ki a koe o tōu taitamarikitanga ake ā mohoa noa nei.”
7 Vá agora e dê uma palavra de elogio aos seus soldados. Se não fizer isso, eu juro, em nome de Deus, o Senhor , que amanhã de manhã nenhum deles estará do seu lado. E esse seria o pior desastre de toda a sua vida.
8 Nā, ka whakatika te kīngi, ā, noho ana i te kūwaha. Nā, ka kōrerotia te kōrero ki te iwi katoa, “Nanā, ko te kīngi, kei te kūwaha e noho ana.” Nā, haere ana te iwi katoa ki te aroaro o te kīngi.
8 Então o rei se levantou e foi sentar-se perto do portão da cidade. Os seus soldados souberam que ele estava lá e se reuniram todos em volta dele. Enquanto isso, todos os israelitas tinham fugido, cada um para a sua casa.
9 Nā, ka puta ake he tautohetohe i ngā tāngata katoa o ngā iwi katoa o Īharaira, i kī rātou, “Nā te kīngi tātou i whakaora i roto i te ringa o ō tātou hoariri, nāna hoki tātou i mawhiti ai i te ringa o ngā Pirihitini; heoi kua whati atu nei ia i te whenua i te wehi ki a Apohārama.
9 E, em todo o país, eles começaram a brigar. Eles diziam: — O rei Davi nos livrou dos nossos inimigos. Ele nos livrou dos filisteus, mas agora fugiu de Absalão e saiu do país.
10 Ā, ko Apohārama i whakawahia nei e tātou hei kīngi mō tātou, kua mate i te whawhai. Nā, he aha koutou tē whai kupu ai kia whakahokia mai te kīngi?”
10 Nós escolhemos Absalão para ser o nosso rei, mas ele morreu na batalha. Então, por que não tentamos trazer o rei Davi de volta?
11 Nā, ka tono tāngata a Kīngi Rāwiri ki a Hāroko rāua ko Apiātara, ki ngā tohunga, hei kī atu: “Kōrero atu ki ngā kaumātua o Hūrā, mea atu, ‘He aha koutou i tauhiku ai ki te whakahoki i te kīngi ki tōna whare? Kua tae atu nā hoki te kōrero a Īharaira katoa ki te kīngi, ki te whakahoki i a ia ki tōna whare.
11 O rei Davi soube do que os israelitas estavam dizendo. Então enviou os sacerdotes Zadoque e Abiatar aos líderes de Judá para perguntarem o seguinte: — Por que vocês seriam os últimos a ajudar a trazer o rei de volta ao seu palácio?
12 Ko ōku tēina nei koutou, ko ōku wheua, ko ōku kikokiko, he aha koutou i tauhikuhiku ai ki te whakahoki i te kīngi?’
12 Vocês são meus parentes, da minha própria carne e do meu próprio sangue; por que vocês seriam os últimos a ajudar a me trazer de volta?
13 Mā kōrua anō e kī atu ki a Amaha, ‘Ehara ianei koe i te wheua nōku, i te kikokiko nōku? Mā te Atua e mea tēnei mea ki ahau me tētahi atu mea, ki te kāhore koe e meinga hei rangatira ope ki tōku aroaro i ngā rā katoa hei whakakapi mō Ioapa.’ ”
13 Davi também mandou-os dizer a Amasa: — Você é meu parente. De agora em diante, você será o comandante do exército em lugar de Joabe. Que Deus me mate se eu não fizer isso!
14 Ā, meinga ana e ia kia piko te ngākau o ngā tāngata katoa o Hūrā ānō he tangata kotahi; ā, ka tono tāngata rātou ki te kīngi hei mea, “Hoki mai, me āu tāngata katoa.”
14 Com essas palavras, o rei ganhou o coração de todos os homens de Judá, e eles mandaram lhe dizer que voltasse com todos os seus oficiais.
15 Nā, hoki ana te kīngi, ā, ka tae ki Horano.
15 Davi voltou e chegou até o rio Jordão. Os homens da tribo de Judá foram encontrá-lo em Gilgal, para acompanhá-lo na travessia do rio.
16 Nā, hohoro tonu a Himei Pineamini tama a Kera, tērā i Pahurimi rā, haere tahi ana me ngā tāngata o Hūrā ki raro, ki te whakatau i a Kīngi Rāwiri.
16 Ao mesmo tempo, Simei, o benjamita, filho de Gera, da cidade de Baurim, foi depressa ao rio Jordão para se encontrar com o rei Davi.
17 Nā, kotahi mano ngā tāngata o Pineamine i a ia, me Tipa anō, me te tangata o te whare o Haora, rātou ko āna tama tekau mā rima, me āna pononga e rua tekau; ā, whiti ana rātou i Horano i te aroaro o te kīngi.
17 Mil homens da tribo de Benjamim estavam com Simei. Também Ziba, que trabalhava para a família de Saul, foi ao Jordão com os seus quinze filhos e vinte empregados. Eles chegaram lá antes do rei
18 I whiti anō he perepoti hei whakawhiti mō te whare o te kīngi, hei mea hoki i ngā mea e pai ana ki tōna whakaaro.
18 e atravessaram o Jordão para acompanhar a gente do rei na travessia do rio e fazer tudo o que o rei quisesse. Quando o rei estava se aprontando para atravessar o rio, Simei se jogou no chão, em frente dele,
19 ā, ka mea ki te kīngi, “Kaua tōku ariki e whakairi hara ki ahau, kaua anō e maharatia te tutū o tāu pononga i te rā i puta mai ai tōku ariki, te kīngi i Hiruhārama; kaua te ngākau o te kīngi e mea ki tēnā.
19 e disse: — Ó rei, eu peço que perdoe o mal que lhe fiz no dia em que o senhor saiu de Jerusalém. Esqueça o que eu fiz; nunca mais pense nisso.
20 E mōhio ana hoki tāu pononga i hara ahau. Koia ahau i haere mai ai ināianei, ko te tuatahi o te whare katoa o Hōhepa; i haere mai hoki ki raro, ki te whakatau i tōku ariki, i te kīngi.”
20 Eu sei que fiz uma coisa errada e é por isso que sou a primeira pessoa das tribos do Norte a vir encontrá-lo hoje.
21 Otiia ka oho a Āpihai tama a Teruia, ka mea, “E kore ianei a Himei e whakamatea mō tēnei, mōna i kanga i tā Ihowā i whakawahi ai?”
21 Então Abisai, cuja mãe era Zeruia, disse: — Simei deveria morrer por ter amaldiçoado aquele que Deus escolheu como rei.
22 Anō rā ko Rāwiri, “Hei aha māku tā kōrua, e ngā tama a Teruia, i mea ai kōrua ki te totohe ki ahau i tēnei rā? Kia mate koia he tangata i roto i a Īharaira i tēnei rā? Kāhore ianei ahau e mōhio ko ahau te kīngi o Īharaira i tēnei rā?”
22 Mas Davi disse a Abisai e ao seu irmão Joabe: — Vocês, filhos de Zeruia, não têm nada a ver com isso! Vocês estão querendo me criar problemas? Agora eu sou o rei de Israel, e nenhum israelita será morto hoje.
23 Nā, ka mea te kīngi ki a Himei, “E kore koe e mate.” Nā, oati ana te kīngi ki a ia.
23 E disse a Simei: — Eu juro que você não será morto.
24 Nā, ka haere a Mepipohete tama a Haora ki raro, ki te whakatau i te kīngi. Kīhai ōna waewae i whakapaia, kīhai tōna pāhau i whakapaia, kīhai anō ōna kākahu i horoia, nō te rā i haere ai te kīngi ā taea noatia te rā i hoki mārie mai ai ia.
24 Mefibosete, o neto de Saul, também desceu para ir ao encontro do rei. Ele não havia lavado os pés, nem aparado a barba, nem lavado as suas roupas desde o dia em que o rei tinha saído de Jerusalém até o dia em que voltou vitorioso.
25 Ā, i tōna taenga ki Hiruhārama ki te whakatau i te kīngi, ka mea te kīngi ki a ia, “He aha koe tē haere ai tātou, e Mepipohete?”
25 Quando Mefibosete chegou de Jerusalém para se encontrar com o rei, este lhe perguntou: — Mefibosete, por que você não foi comigo?
26 Anō rā ko ia, “Nā tāku pononga ahau i tinihanga, e tōku ariki, e te kīngi; i mea hoki tāu pononga, ‘Me whakanoho e ahau tētahi kāihe mōku, hei ekenga atu mōku, ka haere ai i te kīngi.’ He kopa hoki tāu pononga.
26 Ele respondeu: — Ó rei, o senhor sabe que sou aleijado. Eu mandei o meu escravo arrear o meu jumento, para que eu pudesse montar e ir com o senhor, mas o meu escravo me traiu.
27 Nā, kua whakapae teka ia mō tāu pononga ki tōku ariki, ki te kīngi. Otiia, rite tonu tōku ariki, te kīngi ki te anahera a te Atua; nā, māu e mea te mea e pai ana ki tāu titiro.
27 Ele lhe contou mentiras a meu respeito. Mas o senhor é como um anjo de Deus e sabe a verdade; portanto, faça o que achar melhor.
28 Ko te whare katoa hoki o tōku pāpā me te mea he tūpāpaku i te aroaro o tōku ariki, o te kīngi. Heoi, kua whakanohoia e koe tāu pononga ki te hunga i kai ki tāu tēpu. Nā, he aha ake rā tāku e tika ai kia karanga atu ai anō ahau ki te kīngi?”
28 Toda a família do meu pai merecia ser morta pelo senhor, mas o senhor me deu o direito de comer junto com o senhor. Eu não tenho o direito de lhe pedir mais nenhum favor.
29 Nā, ka mea te kīngi ki a ia, “Hei aha ake āu kōrero i kōrerotia tonutia ai? Ko tāku kupu tēnei: me wehe e kōrua ko Tipa te māra.”
29 O rei respondeu: — Não diga mais nada. Eu resolvi que a propriedade de Saul será dividida entre você e Ziba.
30 Nā, ka mea a Mepipohete ki te kīngi, “Engari me tango katoa e ia, he mea hoki kua tae mārie mai tōku ariki, te kīngi ki tōna whare.”
30 — Que Ziba fique com tudo! — respondeu Mefibosete. — Para mim é suficiente que o senhor tenha voltado em paz para casa.
31 I haere mai anō a Paratirai Kireari i Rokerimi; ā, whiti ana rāua ko te kīngi i Horano, he kawe i a ia ki tērā taha o Horano.
31 Barzilai, da cidade de Rogelim, que ficava na região de Gileade, também tinha vindo da sua cidade para acompanhar o rei na travessia do rio Jordão.
32 Nā, he koroheke rawa a Paratirai, e waru tekau ōna tau. Nāna i atawhai te kīngi i tōna nohoanga ki Mahanaima; he tangata nui rawa hoki ia.
32 Barzilai era bem velho: tinha oitenta anos de idade. Era muito rico e, quando o rei esteve em Maanaim, ele o havia sustentado.
33 Nā, ka mea te kīngi ki a Paratirai, “Me whiti koe, tāua, ā, māku koe e atawhai ki tōku taha ki Hiruhārama.”
33 — Barzilai, — disse o rei — venha para Jerusalém e fique comigo, que eu o sustentarei.
34 Nā, ka mea a Paratirai ki te kīngi, “E hia ngā rā o ngā tau hei oranga mōku, e haere tahi ai ahau me te kīngi ki runga, ki Hiruhārama?
34 Mas ele respondeu: — Eu não vou viver muito mais; por que iria para Jerusalém com o senhor?
35 Ka waru tekau ōku tau i tēnei rā; e mōhio rānei ahau he pai tēnei, he kino tērā? E mōhiotia rānei e tāu pononga te reka o tāku e kai ai, o tāku rānei e inu ai? E rongo anō rānei ahau i te reo o ngā tāne waiata, o ngā wāhine waiata rānei? Ā, kia meinga anō tāu pononga hei whakararuraru mō tōku ariki, mō te kīngi hei aha?
35 Já tenho oitenta anos e não tenho prazer em mais nada. Não sinto o gosto do que como ou bebo e já não posso ouvir a voz dos cantores. Eu seria somente um peso para o senhor.
36 Ka haere tahi atu rā tāu pononga me te kīngi ki tāwāhi iti atu o Horano; ā, he aha kia whakaarohia tērā ki ahau e te kīngi ki tēnei utu nui?
36 Não mereço uma recompensa tão grande como essa. Eu irei com o senhor só até um pouco depois do rio Jordão.
37 Nā, tukua tāu pononga kia hoki, kia mate ai ahau ki tōku nei pā, ki te taha o te urupā o tōku pāpā, o tōku whaea. Engari ia tāu pononga, a Kimihama; ko ia e whiti tahi me tōku ariki, me te kīngi; meatia ki a ia te mea e pai ana ki tāu titiro.”
37 Deixe-me voltar para casa e morrer perto do túmulo dos meus pais. Mas aqui está Quimã, o meu escravo. Leve-o com o senhor e faça por ele o que achar melhor.
38 Nā, ka mea te kīngi, “Me whiti tahi māua ko Kimihama, ā, māku e mea ki a ia ngā mea e pai ana ki tāu titiro; ā, he aha tāu e tono ai ki ahau, ka mahia e ahau māu.”
38 O rei respondeu: — Eu o levarei comigo e farei por ele tudo o que você quiser. E farei por você qualquer coisa que me pedir.
39 Nā, whiti ana te iwi katoa i Horano. I whiti anō te kīngi, ā, kihia ana e te kīngi a Paratirai, manaakitia ana; ā, hoki ana tērā ki tōna wāhi.
39 Então Davi e toda a sua gente atravessaram o rio Jordão. Ele beijou Barzilai e lhe deu a sua bênção, e Barzilai voltou para casa.
40 Heoi, whiti ana te kīngi ki Kirikara, ā, i haere tahi anō a Kimihama i a ia; ā, nā te iwi katoa o Hūrā, nā te hāwhe o te iwi o Īharaira te kīngi i kawe.
40 O rei atravessou o rio acompanhado por todos os homens de Judá e pela metade dos homens de Israel. Dali foi para Gilgal, e Quimã seguiu com ele.
41 Nā, haere ana ngā tāngata katoa o Īharaira ki te kīngi, ka mea ki te kīngi, “He aha ō mātou tēina, ngā tāngata o Hūrā i tāhae ai i a koe, i whakawhiti mai ai i te kīngi, i tōna whare katoa, i ngā tāngata katoa anō a Rāwiri, i Horano?”
41 Então todos os israelitas foram e disseram a Davi: — Ó rei, por que é que os nossos irmãos, os homens de Judá, se acharam com o direito de trazer o senhor, a sua família e a sua gente para este lado do rio Jordão?
42 Nā, ka whakahokia e ngā tāngata katoa o Hūrā ki ngā tāngata o Īharaira, “Nō te mea he whanaunga tata te kīngi ki a mātou. He aha rā koutou i riri ai mō tēnei mea. I kai rānei mātou i tētahi mea a te kīngi? I hōmai rānei e ia tētahi mea ki a mātou?”
42 Os homens de Judá responderam: — Nós fizemos isso porque o rei é nosso parente. Será que isso é razão para vocês ficarem zangados? Será que o rei pagou pela nossa comida ou nos deu alguma coisa?
43 Nā, ka whakahoki ngā tāngata o Īharaira ki ngā tāngata o Hūrā, ka mea rātou, “Kotahi tekau ngā wāhi o te kīngi kei a mātou, ā, nui atu hoki i tō koutou tō mātou take ki a Rāwiri; ā, he aha mātou i whakahāweatia ai e koutou, tē waiho ai mā mātou te kupu tuatahi mō te whakahoki mai i tō mātou kīngi?”
43 Os israelitas disseram: — Nós temos dez vezes mais direito sobre o rei Davi do que vocês, embora ele seja seu parente. Por que é que vocês fizeram pouco caso de nós? Afinal de contas, nós fomos os primeiros a falar de trazer o rei de volta! Mas a resposta dos homens de Judá foi ainda mais violenta do que a dos homens de Israel.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Samuel 19, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.