2 Samuel 19

mri2012 (MRI2012) vs ARA

Sair da comparação
ARA Almeida Revista e Atualizada 1993
1 Nā, ka kōrerotia ki a Ioapa, “Nanā, kei te tangi te kīngi, kei te uhunga mō Apohārama.”
1 Disseram a Joabe: Eis que o rei anda chorando e lastima-se por Absalão.
2 Nā, puta kē ana te whakaoranga i taua rā hei tangi mā te iwi katoa; i rongo hoki te iwi i taua rā i te kōrero, e kōingo ana te kīngi ki tāna tama.
2 Então, a vitória se tornou, naquele mesmo dia, em luto para todo o povo; porque, naquele dia, o povo ouvira dizer: O rei está de luto por causa de seu filho.
3 Nā, haere puku ana te iwi i taua rā ki te pā, ānō he hunga e haere puku ana i te whakamā, ina rere i te whawhai.
3 Naquele mesmo dia, entrou o povo às furtadelas na cidade, como o faz quando foge envergonhado da batalha.
4 Ko te kīngi ia, taupoki tonu tōna mata, nui atu te reo o te kīngi ki te tangi, “E Apohārama, e tāku tama, e Apohārama, e tāku tama, e tāku tama.”
4 Tendo o rei coberto o rosto, exclamava em alta voz: Meu filho Absalão, Absalão, meu filho, meu filho!
5 Nā, ka haere a Ioapa ki te kīngi ki roto ki te whare, ā, ka mea, “Kua whakamā i a koe ināianei ngā mata o āu tāngata katoa i ora ai koe i tēnei rā, i ora ai hoki āu tama, me āu tamāhine, i ora ai āu wāhine, i ora ai anō āu wāhine iti,
5 Então, Joabe entrou na casa do rei e lhe disse: Hoje, envergonhaste a face de todos os teus servos, que livraram, hoje, a tua vida, e a vida de teus filhos, e de tuas filhas, e a vida de tuas mulheres, e de tuas concubinas,
6 i a koe ka aroha nei ki ōu hoariri, ka kino nei ki te hunga e aroha ana ki a koe. Kua whakaatu mai nā hoki koe i tēnei rā, he kore noa iho ki a koe ngā rangatira me ngā tāngata; e mōhio ana hoki ahau i tēnei rā, kia ora kau ko Apohārama, ā, kia mate ko mātou katoa i tēnei rā, ka pai rawa ki a koe.
6 amando tu os que te aborrecem e aborrecendo aos que te amam; porque, hoje, dás a entender que nada valem para contigo príncipes e servos; porque entendo, agora, que, se Absalão vivesse e todos nós, hoje, fôssemos mortos, então, estarias contente.
7 “Nā, whakatika, puta atu ki waho, kia puaki tētahi kupu pai ki āu tāngata; tā te mea he oati tēnei nāku i a Ihowā, ki te kāhore koe e puta ake, e kore tētahi tangata e noho ki a koe i tēnei pō; ā, nui atu tēnei kino ki a koe i ngā kino katoa i pā ki a koe o tōu taitamarikitanga ake ā mohoa noa nei.”
7 Levanta-te, agora, sai e fala segundo o coração de teus servos. Juro pelo Senhor que, se não saíres, nem um só homem ficará contigo esta noite; e maior mal te será isto do que todo o mal que tem vindo sobre ti desde a tua mocidade até agora.
8 Nā, ka whakatika te kīngi, ā, noho ana i te kūwaha. Nā, ka kōrerotia te kōrero ki te iwi katoa, “Nanā, ko te kīngi, kei te kūwaha e noho ana.” Nā, haere ana te iwi katoa ki te aroaro o te kīngi.
8 Então, o rei se levantou e se assentou à porta, e o fizeram saber a todo o povo, dizendo: Eis que o rei está assentado à porta. Veio, pois, todo o povo apresentar-se diante do rei. Ora, Israel havia fugido, cada um para a sua tenda.
9 Nā, ka puta ake he tautohetohe i ngā tāngata katoa o ngā iwi katoa o Īharaira, i kī rātou, “Nā te kīngi tātou i whakaora i roto i te ringa o ō tātou hoariri, nāna hoki tātou i mawhiti ai i te ringa o ngā Pirihitini; heoi kua whati atu nei ia i te whenua i te wehi ki a Apohārama.
9 Todo o povo, em todas as tribos de Israel, andava altercando entre si, dizendo: O rei nos tirou das mãos de nossos inimigos, livrou-nos das mãos dos filisteus e, agora, fugiu da terra por causa de Absalão.
10 Ā, ko Apohārama i whakawahia nei e tātou hei kīngi mō tātou, kua mate i te whawhai. Nā, he aha koutou tē whai kupu ai kia whakahokia mai te kīngi?”
10 Absalão, a quem ungimos sobre nós, já morreu na peleja; agora, pois, por que vos calais e não fazeis voltar o rei?
11 Nā, ka tono tāngata a Kīngi Rāwiri ki a Hāroko rāua ko Apiātara, ki ngā tohunga, hei kī atu: “Kōrero atu ki ngā kaumātua o Hūrā, mea atu, ‘He aha koutou i tauhiku ai ki te whakahoki i te kīngi ki tōna whare? Kua tae atu nā hoki te kōrero a Īharaira katoa ki te kīngi, ki te whakahoki i a ia ki tōna whare.
11 Então, o rei Davi mandou dizer a Zadoque e a Abiatar, sacerdotes: Falai aos anciãos de Judá: Por que seríeis vós os últimos em tornar a trazer o rei para a sua casa, visto que aquilo que todo o Israel dizia já chegou ao rei, até à sua casa?
12 Ko ōku tēina nei koutou, ko ōku wheua, ko ōku kikokiko, he aha koutou i tauhikuhiku ai ki te whakahoki i te kīngi?’
12 Vós sois meus irmãos, sois meu osso e minha carne; por que, pois, seríeis os últimos em tornar a trazer o rei?
13 Mā kōrua anō e kī atu ki a Amaha, ‘Ehara ianei koe i te wheua nōku, i te kikokiko nōku? Mā te Atua e mea tēnei mea ki ahau me tētahi atu mea, ki te kāhore koe e meinga hei rangatira ope ki tōku aroaro i ngā rā katoa hei whakakapi mō Ioapa.’ ”
13 Dizei a Amasa: Não és tu meu osso e minha carne? Deus me faça o que lhe aprouver, se não vieres a ser para sempre comandante do meu exército, em lugar de Joabe.
14 Ā, meinga ana e ia kia piko te ngākau o ngā tāngata katoa o Hūrā ānō he tangata kotahi; ā, ka tono tāngata rātou ki te kīngi hei mea, “Hoki mai, me āu tāngata katoa.”
14 Com isto moveu o rei o coração de todos os homens de Judá, como se fora um só homem, e mandaram dizer-lhe: Volta, ó rei, tu e todos os teus servos.
15 Nā, hoki ana te kīngi, ā, ka tae ki Horano.
15 Então, o rei voltou e chegou ao Jordão; Judá foi a Gilgal, para encontrar-se com o rei, a fim de fazê-lo passar o Jordão.
16 Nā, hohoro tonu a Himei Pineamini tama a Kera, tērā i Pahurimi rā, haere tahi ana me ngā tāngata o Hūrā ki raro, ki te whakatau i a Kīngi Rāwiri.
16 Apressou-se Simei, filho de Gera, benjamita, que era de Baurim, e desceu com os homens de Judá a encontrar-se com o rei Davi.
17 Nā, kotahi mano ngā tāngata o Pineamine i a ia, me Tipa anō, me te tangata o te whare o Haora, rātou ko āna tama tekau mā rima, me āna pononga e rua tekau; ā, whiti ana rātou i Horano i te aroaro o te kīngi.
17 E, com ele, mil homens de Benjamim, como também Ziba, servo da casa de Saul, acompanhado de seus quinze filhos e seus vinte servos, e meteram-se pelo Jordão à vista do rei
18 I whiti anō he perepoti hei whakawhiti mō te whare o te kīngi, hei mea hoki i ngā mea e pai ana ki tōna whakaaro.
18 e o atravessaram, para fazerem passar a casa real e para fazerem o que lhe era agradável. Então, Simei, filho de Gera, prostrou-se diante do rei, quando este ia passar o Jordão,
19 ā, ka mea ki te kīngi, “Kaua tōku ariki e whakairi hara ki ahau, kaua anō e maharatia te tutū o tāu pononga i te rā i puta mai ai tōku ariki, te kīngi i Hiruhārama; kaua te ngākau o te kīngi e mea ki tēnā.
19 e lhe disse: Não me imputes, senhor, a minha culpa e não te lembres do que tão perversamente fez teu servo, no dia em que o rei, meu senhor, saiu de Jerusalém; não o conserves, ó rei, em teu coração.
20 E mōhio ana hoki tāu pononga i hara ahau. Koia ahau i haere mai ai ināianei, ko te tuatahi o te whare katoa o Hōhepa; i haere mai hoki ki raro, ki te whakatau i tōku ariki, i te kīngi.”
20 Porque eu, teu servo, deveras confesso que pequei; por isso, sou o primeiro que, de toda a casa de José, desci a encontrar-me com o rei, meu senhor.
21 Otiia ka oho a Āpihai tama a Teruia, ka mea, “E kore ianei a Himei e whakamatea mō tēnei, mōna i kanga i tā Ihowā i whakawahi ai?”
21 Então, respondeu Abisai, filho de Zeruia, e disse: Não morreria, pois, Simei por isto, havendo amaldiçoado ao ungido do Senhor ?
22 Anō rā ko Rāwiri, “Hei aha māku tā kōrua, e ngā tama a Teruia, i mea ai kōrua ki te totohe ki ahau i tēnei rā? Kia mate koia he tangata i roto i a Īharaira i tēnei rā? Kāhore ianei ahau e mōhio ko ahau te kīngi o Īharaira i tēnei rā?”
22 Porém Davi disse: Que tenho eu convosco, filhos de Zeruia, para que, hoje, me sejais adversários? Morreria alguém, hoje, em Israel? Pois não sei eu que, hoje, novamente sou rei sobre Israel?
23 Nā, ka mea te kīngi ki a Himei, “E kore koe e mate.” Nā, oati ana te kīngi ki a ia.
23 Então, disse o rei a Simei: Não morrerás. E lho jurou.
24 Nā, ka haere a Mepipohete tama a Haora ki raro, ki te whakatau i te kīngi. Kīhai ōna waewae i whakapaia, kīhai tōna pāhau i whakapaia, kīhai anō ōna kākahu i horoia, nō te rā i haere ai te kīngi ā taea noatia te rā i hoki mārie mai ai ia.
24 Também Mefibosete, filho de Saul, desceu a encontrar-se com o rei; não tinha tratado dos pés, nem espontado a barba, nem lavado as vestes, desde o dia em que o rei saíra até ao dia em que voltou em paz.
25 Ā, i tōna taenga ki Hiruhārama ki te whakatau i te kīngi, ka mea te kīngi ki a ia, “He aha koe tē haere ai tātou, e Mepipohete?”
25 Tendo ele chegado a Jerusalém a encontrar-se com o rei, este lhe disse: Por que não foste comigo, Mefibosete?
26 Anō rā ko ia, “Nā tāku pononga ahau i tinihanga, e tōku ariki, e te kīngi; i mea hoki tāu pononga, ‘Me whakanoho e ahau tētahi kāihe mōku, hei ekenga atu mōku, ka haere ai i te kīngi.’ He kopa hoki tāu pononga.
26 Ele respondeu: Ó rei, meu senhor, o meu servo me enganou; porque eu, teu servo, dizia: albardarei um jumento e montarei para ir com o rei; pois o teu servo é coxo.
27 Nā, kua whakapae teka ia mō tāu pononga ki tōku ariki, ki te kīngi. Otiia, rite tonu tōku ariki, te kīngi ki te anahera a te Atua; nā, māu e mea te mea e pai ana ki tāu titiro.
27 Demais disto, ele falsamente me acusou a mim, teu servo, diante do rei, meu senhor; porém o rei, meu senhor, é como um anjo de Deus; faze, pois, o que melhor te parecer.
28 Ko te whare katoa hoki o tōku pāpā me te mea he tūpāpaku i te aroaro o tōku ariki, o te kīngi. Heoi, kua whakanohoia e koe tāu pononga ki te hunga i kai ki tāu tēpu. Nā, he aha ake rā tāku e tika ai kia karanga atu ai anō ahau ki te kīngi?”
28 Porque toda a casa de meu pai não era senão de homens dignos de morte diante do rei, meu senhor; contudo, puseste teu servo entre os que comem à tua mesa; que direito, pois, tenho eu de clamar ao rei?
29 Nā, ka mea te kīngi ki a ia, “Hei aha ake āu kōrero i kōrerotia tonutia ai? Ko tāku kupu tēnei: me wehe e kōrua ko Tipa te māra.”
29 Respondeu-lhe o rei: Por que ainda falas dos teus negócios? Resolvo que repartas com Ziba as terras.
30 Nā, ka mea a Mepipohete ki te kīngi, “Engari me tango katoa e ia, he mea hoki kua tae mārie mai tōku ariki, te kīngi ki tōna whare.”
30 Disse Mefibosete ao rei: Fique ele, muito embora, com tudo, pois já voltou o rei, meu senhor, em paz à sua casa.
31 I haere mai anō a Paratirai Kireari i Rokerimi; ā, whiti ana rāua ko te kīngi i Horano, he kawe i a ia ki tērā taha o Horano.
31 Também Barzilai, o gileadita, desceu de Rogelim e passou com o rei o Jordão, para o acompanhar até ao outro lado.
32 Nā, he koroheke rawa a Paratirai, e waru tekau ōna tau. Nāna i atawhai te kīngi i tōna nohoanga ki Mahanaima; he tangata nui rawa hoki ia.
32 Era Barzilai mui velho, da idade de oitenta anos; ele sustentara o rei quando este estava em Maanaim, porque era homem mui rico.
33 Nā, ka mea te kīngi ki a Paratirai, “Me whiti koe, tāua, ā, māku koe e atawhai ki tōku taha ki Hiruhārama.”
33 Disse o rei a Barzilai: Vem tu comigo, e te sustentarei em Jerusalém.
34 Nā, ka mea a Paratirai ki te kīngi, “E hia ngā rā o ngā tau hei oranga mōku, e haere tahi ai ahau me te kīngi ki runga, ki Hiruhārama?
34 Respondeu Barzilai ao rei: Quantos serão ainda os dias dos anos da minha vida? Não vale a pena subir com o rei a Jerusalém.
35 Ka waru tekau ōku tau i tēnei rā; e mōhio rānei ahau he pai tēnei, he kino tērā? E mōhiotia rānei e tāu pononga te reka o tāku e kai ai, o tāku rānei e inu ai? E rongo anō rānei ahau i te reo o ngā tāne waiata, o ngā wāhine waiata rānei? Ā, kia meinga anō tāu pononga hei whakararuraru mō tōku ariki, mō te kīngi hei aha?
35 Oitenta anos tenho hoje; poderia eu discernir entre o bom e o mau? Poderia o teu servo ter gosto no que come e no que bebe? Poderia eu mais ouvir a voz dos cantores e cantoras? E por que há de ser o teu servo ainda pesado ao rei, meu senhor?
36 Ka haere tahi atu rā tāu pononga me te kīngi ki tāwāhi iti atu o Horano; ā, he aha kia whakaarohia tērā ki ahau e te kīngi ki tēnei utu nui?
36 Com o rei irá o teu servo ainda um pouco além do Jordão; por que há de me retribuir o rei com tal recompensa?
37 Nā, tukua tāu pononga kia hoki, kia mate ai ahau ki tōku nei pā, ki te taha o te urupā o tōku pāpā, o tōku whaea. Engari ia tāu pononga, a Kimihama; ko ia e whiti tahi me tōku ariki, me te kīngi; meatia ki a ia te mea e pai ana ki tāu titiro.”
37 Deixa voltar o teu servo, e morrerei na minha cidade e serei sepultado junto de meu pai e de minha mãe; mas eis aí o teu servo Quimã; passe ele com o rei, meu senhor, e faze-lhe o que bem te parecer.
38 Nā, ka mea te kīngi, “Me whiti tahi māua ko Kimihama, ā, māku e mea ki a ia ngā mea e pai ana ki tāu titiro; ā, he aha tāu e tono ai ki ahau, ka mahia e ahau māu.”
38 Respondeu o rei: Quimã passará comigo, e eu lhe farei como for do teu agrado e tudo quanto desejares de mim eu te farei.
39 Nā, whiti ana te iwi katoa i Horano. I whiti anō te kīngi, ā, kihia ana e te kīngi a Paratirai, manaakitia ana; ā, hoki ana tērā ki tōna wāhi.
39 Havendo, pois, todo o povo passado o Jordão e passado também o rei, este beijou a Barzilai e o abençoou; e ele voltou para sua casa.
40 Heoi, whiti ana te kīngi ki Kirikara, ā, i haere tahi anō a Kimihama i a ia; ā, nā te iwi katoa o Hūrā, nā te hāwhe o te iwi o Īharaira te kīngi i kawe.
40 Dali, passou o rei a Gilgal, e Quimã passou com ele; todo o povo de Judá e metade do povo de Israel acompanharam o rei.
41 Nā, haere ana ngā tāngata katoa o Īharaira ki te kīngi, ka mea ki te kīngi, “He aha ō mātou tēina, ngā tāngata o Hūrā i tāhae ai i a koe, i whakawhiti mai ai i te kīngi, i tōna whare katoa, i ngā tāngata katoa anō a Rāwiri, i Horano?”
41 Eis que todos os homens de Israel vieram ter com o rei e lhe disseram: Por que te furtaram nossos irmãos, os homens de Judá, e conduziram o rei, e a sua casa através do Jordão, e todos os homens de Davi com eles?
42 Nā, ka whakahokia e ngā tāngata katoa o Hūrā ki ngā tāngata o Īharaira, “Nō te mea he whanaunga tata te kīngi ki a mātou. He aha rā koutou i riri ai mō tēnei mea. I kai rānei mātou i tētahi mea a te kīngi? I hōmai rānei e ia tētahi mea ki a mātou?”
42 Então, responderam todos os homens de Judá aos homens de Israel: Porque o rei é nosso parente; por que, pois, vos irais por isso? Porventura, comemos à custa do rei ou nos deu algum presente?
43 Nā, ka whakahoki ngā tāngata o Īharaira ki ngā tāngata o Hūrā, ka mea rātou, “Kotahi tekau ngā wāhi o te kīngi kei a mātou, ā, nui atu hoki i tō koutou tō mātou take ki a Rāwiri; ā, he aha mātou i whakahāweatia ai e koutou, tē waiho ai mā mātou te kupu tuatahi mō te whakahoki mai i tō mātou kīngi?”
43 Responderam os homens de Israel aos homens de Judá e disseram: Dez tantos temos no rei, e mais a nós nos toca Davi do que a vós outros; por que, pois, fizestes pouco caso de nós? Não foi a nossa palavra a primeira para fazer voltar o nosso rei? Porém a palavra dos homens de Judá foi mais dura do que a palavra dos homens de Israel.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Samuel 19, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.