2 Samuel 14

mri2012 (MRI2012) vs ACF

Sair da comparação
ACF Almeida Corrigida Fiel
1 Nā, ka kite a Ioapa tama a Teruia e anga ana te ngākau o te kīngi ki a Apohārama.
1 Conhecendo, pois, Joabe, filho de Zeruia, que o coração do rei estava inclinado para Absalão,
2 Ka tono tāngata a Ioapa ki Tekoa ki te tiki i tētahi wahine mōhio i reira, ā, ka mea ki a ia, “Me mea koe i a koe he wahine e tangi tūpāpaku ana, me kākahu he kākahu tauā, kaua anō e whakawahi i a koe ki te hinu; engari kia rite ki te wahine kua tangi noa ake ki te tūpāpaku.
2 Enviou Joabe a Tecoa, e tomou de lá uma mulher e disse-lhe: Ora, finge que estás de luto; veste roupas de luto, e não te unjas com óleo, e sê como uma mulher que há já muitos dias está de luto por algum morto.
3 Ā, haere ki te kīngi, ā, ko ēnei ngā kupu māu ki a ia.” Heoi, hoatu ana e Ioapa ngā kupu ki tōna māngai.
3 E vai ao rei, e fala-lhe conforme a esta palavra. E Joabe lhe pôs as palavras na boca.
4 Nā, kōrerotia ana e te wahine o Tekoa ki te kīngi, me te tāpapa anō ki te whenua, me te piko anō, i mea hoki, “Whakaorangia, e te kīngi.”
4 E a mulher tecoíta falou ao rei, e, deitando-se com o rosto em terra, se prostrou e disse: Salva-me, ó rei.
5 Nā, ka mea te kīngi ki a ia, “He aha tōu mate?”
5 E disse-lhe o rei: Que tens? E disse ela: Na verdade sou mulher viúva; morreu meu marido.
6 Nā, tokorua ngā tama a tāu pononga, heoi whawhai ana rāua ki a rāua i te pārae, ā, kāhore he kaiwawao mō rāua. Nā, patua iho tētahi e tētahi, ā, mate iho.
6 Tinha, pois, a tua serva dois filhos, e estes brigaram entre si no campo, e não houve quem os apartasse; assim um feriu ao outro, e o matou.
7 Nā, ka whakatika ngā whanaunga katoa ki tāu pononga, e mea ana, ‘Hōmai te kaipatu i tōna teina kia whakamatea hei utu mō te matenga o tōna teina, i patua nei e ia, ā, ka hunā e mātou te tangata mōna te kāinga.’ Nā, ka keto i a rātou tāku ngārahu i te toe, ā, kāhore noa iho e mahue he ingoa mō tāku tahu, he toenga rānei i te mata o te whenua.”
7 E eis que toda a linhagem se levantou contra a tua serva, e disseram: Dá-nos aquele que feriu a seu irmão, para que o matemos, por causa da vida de seu irmão, a quem matou, e para que destruamos também ao herdeiro. Assim apagarão a brasa que me ficou, de sorte que não deixam a meu marido nome, nem remanescente sobre a terra.
8 Nā, ka mea te kīngi ki te wahine, “Haere ki tōu whare, ā, māku ngā tikanga mō tāu mea.”
8 E disse o rei à mulher: Vai para tua casa; e eu mandarei ordem acerca de ti.
9 Nā, ka mea taua wahine o Tekoa ki te kīngi, “Hei runga i ahau te kino, e tōku ariki, e te kīngi, hei runga anō hoki i te whare o tōku pāpā; kia harakore ia te kīngi me tōna torōna.”
9 E disse a mulher tecoíta ao rei: A injustiça, rei meu senhor, venha sobre mim e sobre a casa de meu pai; e o rei e o seu trono fique inculpável.
10 Nā, ka mea te kīngi, “Ki te kōrero tētahi ki a koe, kawea mai ia ki ahau, ā, e kore ia e pā ki a koe i muri iho.”
10 E disse o rei: Quem falar contra ti, traze-mo a mim; e nunca mais te tocará.
11 Kātahi ia ka mea, “Kia mahara rā te kīngi ki a Ihowā, ki tōu Atua, kia kaua te kaitakitaki toto e whakangaro ā mua ake, kei hunā tāku tama.”
11 E disse ela: Ora, lembre-se o rei do Senhor seu Deus, para que os vingadores do sangue não prossigam na destruição, e não exterminem a meu filho. Então disse ele: Vive o Senhor, que não há de cair no chão nem um dos cabelos de teu filho.
12 Nā, ka mea taua wahine, “Tēnā, kia kōrerotia e tāu pononga tētahi kupu ki tōku ariki, ki te kīngi.”
12 Então disse a mulher: Peço-te que a tua serva fale uma palavra ao rei meu senhor. E disse ele: Fala.
13 Nā, ka mea taua wahine, “He aha rā koe i hē ai ki te iwi a te Atua, i whakaaro ai i tēnei mea? I te kīngi hoki e kōrero ana i tēnei mea, e rite ana ia ki te tangata kua hē, i te kīngi e kore nei e whakahoki mai i tāna i peia atu rā.
13 E disse a mulher: Por que, pois, pensaste tu uma tal coisa contra o povo de Deus? Porque, falando o rei tal palavra, fica como culpado; visto que o rei não torna a trazer o seu desterrado.
14 Mō te mate nei hoki tātou, ā, ka rite ki te wai i maringi ki te whenua, kāhore nei e kohikohia ake. Nā, kāhore te Atua e tango atu ana i te ora, engari e whakaaro ana i ngā whakaaro e kore ai e peia rawatia atu i a ia te mea i peia.
14 Porque certamente morreremos, e seremos como águas derramadas na terra que não se ajuntam mais; Deus, pois, lhe não tirará a vida, mas cogita meios, para que não fique banido dele o seu desterrado.
15 “Koia ahau i haere mai ai ki te kōrero i tēnei mea ki te kīngi, ki tōku ariki, he wehi nōku i tā te iwi; koia tāu pononga i mea ai, ‘Me kōrero ahau ki te kīngi; tērā pea te kīngi e mea i tā tāna pononga e kōrero ai.
15 E se eu agora vim falar esta palavra ao rei, meu senhor, é porque o povo me atemorizou; dizia, pois, a tua serva: Falarei, pois, ao rei; porventura fará o rei segundo a palavra da sua serva.
16 Tērā hoki te kīngi e rongo, e whakaora i tāna pononga i te ringa o te tangata e hunā ai māua tahi ko tāku tama i tō te Atua wāhi tupu.’
16 Porque o rei ouvirá, para livrar a sua serva da mão do homem que intenta destruir juntamente a mim e a meu filho da herança de Deus.
17 “Koia tāu pononga i mea ai, ‘Ākuanei he whakamārie te kupu a tōku ariki, a te kīngi; e rite ana hoki tōku ariki, te kīngi ki te anahera a te Atua, hei whakarongo ki te pai, ki te kino; hei hoa anō mōu a Ihowā, te Atua.’ ”
17 Dizia mais a tua serva: Seja agora a palavra do rei meu senhor para descanso; porque como um anjo de Deus, assim é o rei, meu senhor, para ouvir o bem e o mal; e o SENHOR teu Deus será contigo.
18 Nā, ka whakahoki te kīngi, ka mea ki te wahine, “Nā, kaua e hunā ki ahau te kupu e uia e ahau ki a koe.”
18 Então respondeu o rei, e disse à mulher: Peço-te que não me encubras o que eu te perguntar. E disse a mulher: Ora fale o rei, meu senhor.
19 Nā, ka mea te kīngi, “Kāhore ianei te ringa o Ioapa i a koe i tēnei mea katoa?”
19 E disse o rei: Não é verdade que a mão de Joabe anda contigo em tudo isto? E respondeu a mulher, e disse: Vive a tua alma, ó rei meu senhor, que ninguém se poderá desviar, nem para a direita nem para a esquerda, de tudo quanto o rei, meu senhor, tem falado: Porque Joabe, teu servo, é quem me deu ordem, e foi ele que pôs na boca da tua serva todas estas palavras:
20 He whakaahua kē i te tikanga o tēnei kōrero i mea ai tāu pononga, a Ioapa i tēnei mea; ā, he mōhio tōku ariki, he pērā me te mōhio o te anahera a te Atua, he mōhio ki ngā mea katoa o te whenua.”
20 Para mudar o aspecto deste caso foi que o teu servo Joabe fez isto; porém sábio é meu senhor, conforme à sabedoria de um anjo de Deus, para entender tudo o que há na terra.
21 Nā, ka mea te kīngi ki a Ioapa, “Nā, kua meatia nei tēnei mea e ahau; tīkina, whakahokia mai taua tamaiti, a Apohārama.”
21 Então o rei disse a Joabe: Eis que fiz isto; vai, pois, e torna a trazer o jovem Absalão.
22 Nā, ka tāpapa a Ioapa ki te whenua, ka piko, ka whakapai i te kīngi; i mea anō a Ioapa, “Nō tēnei rā tāu pononga i mōhio ai e manakohia ana ahau e koe, e tōku ariki, e te kīngi, nō te kīngi hoki ka whakamana i te kupu a tāna pononga.”
22 Então Joabe se prostrou sobre o seu rosto em terra, e se inclinou, e agradeceu ao rei; e disse Joabe: Hoje conhece o teu servo que achei graça aos teus olhos, ó rei meu senhor, porque o rei fez segundo a palavra do teu servo.
23 Heoi, whakatika ana a Ioapa, ā, haere ana ki Kehuru, ā, kawea ana e ia a Apohārama ki Hiruhārama.
23 Levantou-se, pois, Joabe, e foi a Gesur, e trouxe Absalão a Jerusalém.
24 Nā, ka mea te kīngi, “Kia tahuri atu ia ki tōna whare, kaua hoki ia e kite i tōku kanohi.” Nā, tahuri ana a Apohārama ki tōna whare, kīhai hoki i kite i te kanohi o te kīngi.
24 E disse o rei: Torne para a sua casa, e não veja a minha face. Tornou, pois, Absalão para sua casa, e não viu a face do rei.
25 Nā, kāhore he rite mō Apohārama, te kōrerotia tōna ātaahua i roto i a Īharaira katoa; kāhore ōna koha i te kapu o tōna waewae ā tae noa ki tōna tumuaki.
25 Não havia, porém, em todo o Israel homem tão belo e tão aprazível como Absalão; desde a planta do pé até à cabeça não havia nele defeito algum.
26 Ā, ka kutikutia e ia tōna mātenga (i kutikutia hoki e ia i te takanga o te tau; he taimaha hoki nōna koia i kutikutia ai), nā, ka pāunatia e ia ngā makawe o tōna mātenga, e rua rau ngā hekere o tā te kīngi pāuna.
26 E, quando tosquiava a sua cabeça (e sucedia que no fim de cada ano a tosquiava, porquanto muito lhe pesava, e por isso a tosquiava), pesava o cabelo da sua cabeça duzentos siclos, segundo o peso real.
27 Ā, tokotoru ngā tama i whānau mā Apohārama, kotahi hoki te kōtiro, ko tōna ingoa ko Tāmara; he wahine kanohi ātaahua anō ia.
27 Também nasceram a Absalão três filhos e uma filha, cujo nome era Tamar; e esta era mulher formosa à vista.
28 Nā, e rua tino tau i noho ai a Apohārama ki Hiruhārama, ā, kīhai i kitea e ia te kanohi o te kīngi.
28 Assim ficou Absalão dois anos inteiros em Jerusalém, e não viu a face do rei.
29 Nā, ka tono tangata a Apohārama ki a Ioapa, he mea kia tonoa ia ki te kīngi; heoi kīhai tērā i pai ki te haere mai ki a ia. Nā, ka tono anō ia, otiia kīhai tērā i pai ki te haere mai.
29 Mandou, pois, Absalão chamar a Joabe, para o enviar ao rei; porém não quis vir a ele; e enviou ainda segunda vez e, contudo, não quis vir.
30 Nā reira ka mea ia ki āna pononga, “Nanā, tata tonu ki tōku tō Ioapa wāhi whenua, he pārei anō tāna kei reira; tīkina tahuna ki te ahi.” Nā, kua tahuna e ngā tāngata a Apohārama ki te ahi.
30 Então disse aos seus servos: Vedes ali o pedaço de campo de Joabe pegado ao meu, e tem cevada nele; ide, e ponde-lhe fogo. E os servos de Absalão puseram fogo ao pedaço de campo.
31 Nā, ka whakatika a Ioapa, ā, haere ana ki a Apohārama ki te whare, ā, ka mea ki a ia, “He aha i tahuna ai tōku wāhi e āu tāngata ki te ahi?”
31 Então Joabe se levantou, e veio a Absalão, em casa, e disse-lhe: Por que puseram os teus servos fogo ao pedaço de campo que é meu?
32 Nā, ka mea a Apohārama ki a Ioapa, “Nanā, i tono tangata ahau ki a koe, i mea: ‘Haere mai ki konei kia tonoa ai koe e ahau ki te kīngi hei mea, “Mō te aha ahau i haere mai ai i Kehuru? He pai kē mōku me i noho tonu ahau ki reira.” ’ Ko tēnei kia kite ahau i te kanohi o te kīngi; ā, ki te mea he kino tōku, me whakamate ahau e ia.”
32 E disse Absalão a Joabe: Eis que enviei a ti, dizendo: Vem cá, para que te envie ao rei, a dizer-lhe: Para que vim de Gesur? Melhor me fora estar ainda lá. Agora, pois, veja eu a face do rei; e, se há ainda em mim alguma culpa, que me mate.
33 Heoi, haere ana a Ioapa ki te kīngi, ki te kōrero ki a ia. Nā, ka karangatia a Apohārama e ia, ā, haere ana ia ki te kīngi. Nā, piko ana ia ki a ia, ahu ana tōna mata ki te whenua i te aroaro o te kīngi; ā, kihia ana a Apohārama e te kīngi.
33 Então foi Joabe ao rei, e assim lho disse. Então chamou a Absalão, e ele se apresentou ao rei, e se inclinou sobre o seu rosto em terra diante do rei; e o rei beijou a Absalão.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Samuel 14, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.