Lucas 15

mri (MRI) vs VC

Sair da comparação
VC Versão Católica
1 Nā, ka whaka­tata ki a ia ngā pupiri­kana katoa me ngā tāngata hara, ki te whaka­rongo ki a ia.
1 Aproximavam-se de Jesus os publicanos e os pecadores para ouvi-lo.
2 Ā, ka amu­amu ngā Parihi, me ngā kara­ipi, ka mea, “E manako ana tēnei tangata ki ngā tāngata hara, e kai tahi ana me rātou.”
2 Os fariseus e os escribas murmuravam: Este homem recebe e come com pessoas de má vida!
3 Nā, ka kōrero­tia e ia tēnei kupu whaka­rite ki a rātou, ā, ka mea:
3 Então lhes propôs a seguinte parábola:
4 “Ko tēhea tangata o koutou he rau āna hipi, ā, ka ngaro tētahi o rātou, e kore ianei e waiho e ia ngā mea e iwa tekau mā iwa i te koraha, ā, ka haere ki taua mea i ngaro, kia kitea rā anō?
4 Quem de vós que, tendo cem ovelhas e perdendo uma delas, não deixa as noventa e nove no deserto e vai em busca da que se perdeu, até encontrá-la?
5 Ā, ka kitea, ka waha i runga i ōna poko­hiwi, ka koa.
5 E depois de encontrá-la, a põe nos ombros, cheio de júbilo,
6 Ā, nō ka tae ki te whare, ka karanga­tia ōna hoa me ngā tāngata e noho tata ana, ka mea ki a rātou, ‘Kia hari tahi tātou; kua kitea hoki tāku hipi i ngaro.’
6 e, voltando para casa, reúne os amigos e vizinhos, dizendo-lhes: Regozijai-vos comigo, achei a minha ovelha que se havia perdido.
7 Ko tāku kupu tēnei ki a koutou, ka pērā anō te hari i te rangi mō te tangata hara kotahi ina rīpe­netā, nui atu i te hari mō ngā tāngata tika e iwa tekau mā iwa, kāhore nei ō rātou mea e rīpe­netā ai.”
7 Digo-vos que assim haverá maior júbilo no céu por um só pecador que fizer penitência do que por noventa e nove justos que não necessitam de arrependimento.
8 “Ko tēhea wahine rānei, kotahi tekau nei āna moni hiriwa, ki te ngaro tētahi, e kore ianei ia e tahu i te rama, e tahi i te whare, e rapu mārie, kia kitea rā anō?
8 Ou qual é a mulher que, tendo dez dracmas e perdendo uma delas, não acende a lâmpada, varre a casa e a busca diligentemente, até encontrá-la?
9 Ā, nō ka kitea, ka karanga­tia e ia ōna hoa me te hunga e noho tata ana, ka mea, ‘Kia hari tahi me ahau, kua kitea hoki tāku moni i ngaro rā.’
9 E tendo-a encontrado, reúne as amigas e vizinhas, dizendo: Regozijai-vos comigo, achei a dracma que tinha perdido.
10 Wai­hoki, ko tāku kupu tēnei ki a koutou, he hari kei te aro­aro o ngā ana­hera a te Atua mō te tangata hara kotahi ina rīpe­netā.”
10 Digo-vos que haverá júbilo entre os anjos de Deus por um só pecador que se arrependa.
11 I mea anō ia, “Toko­rua ngā tama a tētahi tangata.
11 Disse também: Um homem tinha dois filhos.
12 Ka mea tō muri o rāua ki tōna pāpā, ‘E pā, hōmai ki ahau te wāhi taonga e wehea e koe mōku.’ Nā, ka wehe­wehea e ia ki a rāua tōna oranga.
12 O mais moço disse a seu pai: Meu pai, dá-me a parte da herança que me toca. O pai então repartiu entre eles os haveres.
13 Ā, kīhai i maha ngā rā, ka kohiko­hia e te tama ō muri ngā mea katoa, ā, haere ana ki te whenua tawhiti, mau­mau­ria ana ōna taonga ki reira, he tō­rere­tanga ki te kino.
13 Poucos dias depois, ajuntando tudo o que lhe pertencia, partiu o filho mais moço para um país muito distante, e lá dissipou a sua fortuna, vivendo dissolutamente.
14 Ā, nō ka poto āna mea katoa, ka pā te matekai ki taua whenua, ā, ka tīmata ia te rawa­kore.
14 Depois de ter esbanjado tudo, sobreveio àquela região uma grande fome e ele começou a passar penúria.
15 Nā, ka haere ia, ka piri ki tētahi o ngā tāngata o taua whenua; ka tonoa e ia ki āna māra ki te whāngai poaka.
15 Foi pôr-se ao serviço de um dos habitantes daquela região, que o mandou para os seus campos guardar os porcos.
16 I hia­hia hoki ia kia whaka­kīa tōna kōpū ki ngā kiri e kainga ana e ngā poaka, heoi, kīhai i hoatu e tētahi ki a ia.
16 Desejava ele fartar-se das vagens que os porcos comiam, mas ninguém lhas dava.
17 Nō te hoki­nga ake ia o ōna whaka­aro, ka mea ia, ‘Anō te tini o ngā kai­mahi a tōku pāpā, he nui noa atu ā rātou taro, ko ahau ia ka ngaro i te kai­kore!
17 Entrou então em si e refletiu: Quantos empregados há na casa de meu pai que têm pão em abundância... e eu, aqui, estou a morrer de fome!
18 Ka whaka­tika ahau, ka haere ki tōku matua, ka mea ki a ia, E pā, kua hara ahau ki te rangi, ki tōu aro­aro anō.
18 Levantar-me-ei e irei a meu pai, e dir-lhe-ei: Meu pai, pequei contra o céu e contra ti;
19 Ā, heoi anō tikanga kia kīa ahau he tama nāu; meinga ahau kia rite ki tētahi o āu kai­mahi.’
19 já não sou digno de ser chamado teu filho. Trata-me como a um dos teus empregados.
20 Nā, ka whaka­tika ia, ā, haere ana ki tōna matua.
20 Levantou-se, pois, e foi ter com seu pai. Estava ainda longe, quando seu pai o viu e, movido de compaixão, correu-lhe ao encontro, lançou-se-lhe ao pescoço e o beijou.
21 Nā, ko te mea­tanga a te tama ki a ia, ‘E pā, kua hara ahau ki te rangi, ki tōu aro­aro anō, ā, heoi anō tikanga kia kīa ahau he tama nāu.’
21 O filho lhe disse, então: Meu pai, pequei contra o céu e contra ti; já não sou digno de ser chamado teu filho.
22 Nā, ka mea te matua ki āna pono­nga, ‘Kia hohoro te mau mai i te kākahu pai rawa, ā, ka whaka­kākahu ki a ia; hōmai hoki he mō­whiti mō tōna ringa, he hū hoki mō ōna wae­wae.
22 Mas o pai falou aos servos: Trazei-me depressa a melhor veste e vesti-lha, e ponde-lhe um anel no dedo e calçado nos pés.
23 Kawea mai anō te kūao kau, te mea whāngai, patua, kia kai tātou, kia koa te ngākau.
23 Trazei também um novilho gordo e matai-o; comamos e façamos uma festa.
24 Ko tēnei tama hoki āku i mate, ā, kua ora; i ngaro, ā, kua kitea.’ Ā, ka anga rātou ka koa.
24 Este meu filho estava morto, e reviveu; tinha se perdido, e foi achado. E começaram a festa.
25 “Nā, kei te māra tāna tama mātā­mua, ā, nō tōna haere­nga mai, ka whaka­tata ki te whare, ka rongo i te waiata, i te kani­kani.
25 O filho mais velho estava no campo. Ao voltar e aproximar-se da casa, ouviu a música e as danças.
26 Nā, karanga­tia ana e ia tētahi o ngā kai­mahi, ka ui atu, ‘He aha rā ēnei mea?’
26 Chamou um servo e perguntou-lhe o que havia.
27 Nā, ka mea mai tērā ki a ia, ‘Kua tae mai tōu teina; kua patua e tōu matua te kūao mōmona a te kau, nō te mea kua tae ora mai ia ki a ia.’
27 Ele lhe explicou: Voltou teu irmão. E teu pai mandou matar um novilho gordo, porque o reencontrou são e salvo.
28 “Nā, ka riri ia, kīhai hoki i pai kia haere ki roto; me i reira ka haere atu tōna matua ki waho, ka tohe ki a ia.
28 Encolerizou-se ele e não queria entrar, mas seu pai saiu e insistiu com ele.
29 Nā, ka whaka­hoki ia, ka mea ki tōna matua, ‘Nana, te tini o ngā tau i mahi ai ahau ki a koe, kāhore rawa hoki i taka­takahi i tāu kupu; heoi, kāhore rawa i hōmai e koe ki ahau he kūao koati, kia koa tahi ai ahau me ōku hoa.
29 Ele, então, respondeu ao pai: Há tantos anos que te sirvo, sem jamais transgredir ordem alguma tua, e nunca me deste um cabrito para festejar com os meus amigos.
30 Otirā, i te taenga mai o tēnei tama āu, i pau nei tōu oranga i a ia, rātou tahi ko ngā wāhine kairau, kua patua e koe te kūao mōmona a te kau māna.’
30 E agora, que voltou este teu filho, que gastou os teus bens com as meretrizes, logo lhe mandaste matar um novilho gordo!
31 Nā, ka mea tērā ki a ia, ‘E tama, kei ahau tonu koe, māu hoki āku mea katoa.
31 Explicou-lhe o pai: Filho, tu estás sempre comigo, e tudo o que é meu é teu.
32 He tika ia kia koa tātou, kia hari; i mate hoki tōu teina nei, ā, kua ora, i ngaro, ā, kua kitea.’ ”
32 Convinha, porém, fazermos festa, pois este teu irmão estava morto, e reviveu; tinha se perdido, e foi achado.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Lucas 15, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.