Atos 27

Maŋkekerisiere Biŋe Quraŋ Jojofo Gariine (MLH) vs NTLH

Sair da comparação
NTLH Nova Tradução na Linguagem de Hoje 2000
1 Ŋi yoine yoŋoji niŋore buŋo iŋi kipebuŋ: “Niŋo ogâo ropebeneŋ gbinji kitiŋgako Itali moreŋgo rakimiŋ.” Buŋo oŋu kipebi Pol eru witi ŋi goine oi mamari siŋaŋ mo tinaine Julius iŋore meo rua nobebuŋ. Julius iŋoji mamari kubu mobeine mo tinaine “Rom Sisa-kinde mamari kubu” mibuŋ, oo mamari ŋi 100 yoŋore siŋaŋ goya.
1 Ficou resolvido que devíamos embarcar para a Itália. Então entregaram Paulo e os outros presos a Júlio, um oficial romano que era do batalhão chamado “Batalhão do Imperador”.
2 Moreŋ mo tinaine Adramitium oone ogâ mo wareru Eisia prowinsre koe qaŋaŋine boyoberu ogâ kojiine moakoŋ moakoŋ oo raiŋgo ore eru jaueya, oi ropebeŋ. Ropebeneŋ kambaŋ seri poreru gboromurebi gbinji kitiŋgako koego rabeŋ. Masedonia prowinsre siti tinaine Tesalonaika oone ŋi mo tinaine Aristarkus iŋoji ujenoŋuŋ fukeme moko rabeŋ.
2 Nós embarcamos num navio da cidade de Adramítio, que estava pronto para navegar para os portos da província da Ásia. E assim começamos a viagem. Aristarco, um macedônio da cidade de Tessalônica, estava conosco.
3 Raru peku pakereru oo Saidon kaeo ropebeŋ. Ropebeneŋ Juliusji Pol ogo eteku mitarime ogâ bokeru ogopuine yoŋoreo raru ŋone yabeme wamo yare embimbiŋgaya, oi bapi gabuŋ.
3 No dia seguinte chegamos ao porto de Sidom. Júlio tratava Paulo com bondade e lhe deu licença para ir ver os seus amigos e receber deles o que precisava.
4 Oone moke koego rabeneŋ gbinji kadi raki mibeŋ, oo yukubeone qaku bokeya ore yobiŋgame jikigaru nu tinaine Saiprus ore soŋsoŋineo rakaru keririŋ boyoberu rabeŋ.
4 Depois de sairmos de Sidom, navegamos ao norte da ilha de Chipre a fim de evitar os ventos que estavam soprando contra nós.
5 Rabeneŋ gbinji kitiŋgako koe petigaru Silisia eru Pamfilia prowins yoyoka oi yatureru Lisia prowinsre siti tinaine Maira oo ropebeŋ.
5 Atravessamos o mar em frente ao litoral da região da Cilícia e província da Panfília e chegamos a Mirra, uma cidade da província da Lícia.
6 Roperu oo mamari siŋaŋnoŋunji ogâ mo bofukeya. Ogâ oiji Ijiptre siti tinaine Aleksandria oone wareru Itali kantrigo raiŋgo ore eru jaueya. Oi bofukeru mitiga noreko oo ropebeŋ.
6 Ali o oficial romano encontrou um navio da cidade de Alexandria, que ia para a Itália, e nos fez embarcar nele.
7 Roperu koego rabeneŋ gbinji soine so kitiŋgako una kokoine oi denaŋdenaŋ rabeŋ. Oŋu rabeneŋ tariko oo ŋe qamuku eku keku koe oo Nidas taoŋ bembeŋgo ropebeŋ. Bembeŋgo ropebeneŋ gbiŋ sanaŋine qaku oŋu oobe jikigaru rakiminde kadi kipeya. Kipeko yobiŋgame Krit nure mau tinaine Salmone oi odureru raru nu ŋadiineo rakaru keririŋ boyoberu rabeŋ.
7 Navegamos bem devagar vários dias e com grande dificuldade chegamos em frente da cidade de Cnido. Como o vento não nos deixava continuar naquela direção, passamos pelo cabo Salmona da ilha de Creta e seguimos pelo lado sul daquela ilha, o qual é protegido dos ventos.
8 Koe qaŋaŋine maŋfuŋineo boyoberu embiŋqombiŋke raru goku Lasea taoŋ bembeŋgo kae tinaine “Ogâ siŋsiŋgaine ŋone aŋike, Fair Hafens” miegobi, oo ropebeŋ.
8 Assim fomos navegando bem perto do litoral e, ainda com dificuldade, chegamos a um lugar chamado “Bons Portos”, perto da cidade de Laseia.
9 Oo roperu damaŋ joroine bojigojibugaru gobeŋ. Oŋu gobeneŋ agiburaŋ jujureinere kombaŋ tinaine Yom Kippur ore damanji tariko duebobo damanji wareru fukeme ropebeŋ. Duebobo damaŋgo ŋiŋigo koego raru “Egu sibirigakimiŋ,” miku ogâyaŋuŋ kiperu gobuŋ. Ore eru Polji siŋaŋ bobo buŋo mo iŋi yajiya,
9 Ficamos ali muito tempo, e tornou-se perigoso continuar a viagem porque o inverno estava chegando . Então Paulo avisou:
10 “Ŋipune, noŋuŋ koe paio jikigaru egu rakimiŋ. Ŋe qamuku paio raru sisibiri egu bofukekimiŋ. Siritembonji qame ogânoŋuŋ qajaŋgame meboine jibugame niŋonoŋe oŋuakoŋ egu komekimiŋ. Kae kamasi oŋu fukeko ŋonego.”
10 — Homens, estou vendo que daqui para diante a nossa viagem será perigosa. Haverá grandes prejuízos não somente com o navio e com a sua carga, mas também haverá perda de vidas.
11 Siŋaŋ bobo buŋo oŋu miyayoŋ, mamari siŋaŋnoŋunji Polre buŋo oi qomuku ogâ rauine eru bobokirie qaqa (steer) siŋaŋine yokoji “Soine rakimiŋ,” mibu, mamari siŋaŋnoŋunji buŋoyakuŋ oi manesiŋ gaya.
11 Mas o oficial romano tinha mais confiança no capitão e no dono do navio do que em Paulo.
12 Kae tinaine “Ogâ siŋsiŋgaine ŋone aŋike” ore ogâ kojiine oi duebobo damaŋ ŋeŋere ore so, so fukeya. Ore eru ŋi kokoineji ranimiŋ ore buŋo basanaŋgaru iŋi mibuŋ, “Yo ŋeiŋgo ore taki nobega. Soine kambaŋ seri poreru gboromurebi koego rakimiŋ. Raru yameŋ keku goku kadi fukeko Finiks ogâ kojigo ropenobeŋ. Oo roperu duebobo damaŋ yo soine ŋeku gobeneŋ tariiŋ.” Ogâ koji tinaine Finiks oi Krit nu ore qaŋaŋineo wegi rarakaine oobe pega. Oŋu.
12 O porto não era bom para passar o inverno. Por isso a maioria achava que devíamos sair dali e tentar chegar a Fênix. Essa cidade é um porto de Creta que tem um lado para o sudoeste e o outro para o noroeste. E eles achavam que poderíamos passar o inverno ali.
13 Rakiminde buŋo oŋu mibi gbinji denaŋdenaŋ fuŋgaru Saut oobene qaya. Qako “Soine raru burunoŋuŋ boyoberu Finiks ŋonekimiŋ,” miku manesuku dimaku ogâre nigiŋ boyobiŋineke furugabi wapeya. Wapeko ogâji wirieko gbinji kitiŋgako waigowaigo oga nobeko Krit nure qaŋaŋine boyoberu maŋfuŋineo rabeŋ.
13 Começou a soprar do sul um vento fraco, e por isso eles pensaram que podiam fazer o que tinham planejado. Levantamos âncora e fomos navegando o mais perto possível do litoral de Creta.
14 Oŋu rabeŋyoŋ, damaŋ so joroko gbiŋ tobiriine sanaŋine tinaine yoware, Not Istre gbuŋparandaŋ (buburiŋ) oiji nu ore paione qaku bokeru noberu wareya.
14 Mas, de repente, um vento muito forte, chamado “Nordeste”, veio da ilha
15 Noberu wareme ogânoŋuŋ siŋaŋ ganimiŋ ore baku boibiebi gbiŋ qaku wareya oobe raiŋgone embimbiŋgaya. Embimbiŋgame bokebi gbinji akoŋ ogâ igogaru roru ogagame iŋoyoŋe omaine rako yoyowo enoreko kosa rabeŋ.
15 e arrastou o navio de tal maneira, que não pudemos fazer com que ele seguisse na direção certa. Por isso desistimos e deixamos que o vento nos levasse.
16 Yoyowo enoreko goku nu mendaine mo tinaine Kauda ore ŋadiineo Saut oobe rabeŋ. Oo raru gomba niginji kipebi ogâ ŋadiineo obu petigaru wareya, oi yameŋ keku koegone porebeneŋ kokoine yobiŋgame jibu yameŋ keku porebeneŋ wapeya.
16 Para escaparmos do vento, passamos ao sul de uma pequena ilha chamada Cauda. Ali, com muita dificuldade, conseguimos recolher o bote do navio.
17 Gomba oi porebeneŋ wapeme ogâ soguineo ruabeŋ. Ogâji yoyoworu egu qanjaŋgaiŋ oŋu manebeneŋ nigiŋ roru ogâ qukarieru kipe sanaŋgabuŋ. Oŋu raru raru mageŋ tutukuine tinaine Sirtis oo koe rondiŋ joroine so pega. Niŋo oo igosueru egu quŋgakimiŋ ore kokoi manebeŋ. Oŋu manebeŋ ore eru ogâre kambaŋ seri yaine oi bomukuku wakiru ruaru ogâ siŋaŋbobo bokebuŋ. Oi bokebi gbinji ogâ igosueru kitiŋgako mo kosa rabeŋ.
17 Os marinheiros levantaram o bote para dentro do navio e amarraram o casco do navio com cordas grossas. Estavam com medo de que o navio fosse arrastado para os bancos de areia que ficam perto do litoral da Líbia. Então desceram as velas e deixaram que o navio fosse levado pelo vento.
18 Mo kosa rabeŋyoŋ, gbuŋparandaŋ oiji joineke jikigaru qaku yoyowo enoreko. Oŋu yoyowo enoreko kae fureme oo fuŋgaru ogâre mebo goine roru koego bokebi rakaya.
18 E a terrível tempestade continuou. No dia seguinte começaram a jogar a carga no mar.
19 Una yokaomo fukeko oo ogâre yareya kuririineke oi yoŋoyaŋekoŋ roru bokebi koego rakaya.
19 E, no outro dia, os marinheiros, com as próprias mãos, jogaram no mar uma parte do equipamento do navio.
20 Oŋu gburugburu ragu ragu ubu una kokoine oo wegi me bobuŋ mo so ŋonebeŋ. Gbuŋparandaŋ oiji oŋuakoŋ sanaŋine jikigaru qaku peya. Qaku akoŋ peko yobiŋgame “O mataekimiŋ!” miku gogo kikipenoŋunde ore maneru maŋnoŋunji wakiko kobinoŋuŋ tarime ŋebeŋ.
20 Durante muitos dias não pudemos ver o sol nem as estrelas, e o vento continuava soprando forte. Finalmente perdemos toda a esperança de nos salvarmos.
21 Gbuŋparandaŋ maŋineo damaŋ joroine wareru goku uqo munjaŋ mo so nobeŋ. Ore eru Polji botuyaŋuŋgo pakereru dimaku iŋi yajiya, “Ŋipune, nonji Krit nu so bokekimiŋ ore kajeqouŋ ŋajiboŋ, ŋoŋo nonde buŋo oi boyobebi sagana. Oŋu ebeneŋ sisibiri yo oiji painoŋuŋgo so ropena.
21 Fazia muito tempo que eles não comiam nada. Então Paulo ficou de pé no meio deles e disse: — Homens, vocês deviam ter dado atenção ao que eu disse e ter ficado em Creta; e assim não teríamos tido toda esta perda e este prejuízo.
22 Kajeqouŋne bokebuŋyoŋ, muŋambe yo gurimbobo buŋo iŋi ŋarego: Ŋoŋoreone moji gogoine so sibirigaiŋ. Oi matayoŋ, ogâ akoŋ sibirigaiŋ. Ore eru ŋoŋo kobiŋaŋuŋ maneru ŋeinebi.
22 Mas agora peço que tenham coragem. Ninguém vai morrer; vamos perder somente o navio.
23 “Nonji moreŋfuŋ tinaine Anutu iŋore biŋe fukeru kiŋaŋine qaku gogo. Ubu kubaŋ pebe iŋoji Sombuŋ mimerereŋine mo soreme nonde maŋfuŋgo wareru dimaga.
23 Digo isso porque, na noite passada, um anjo do Deus a quem pertenço e sirvo apareceu a mim
24 Dimaku iŋi najiga, ‘Pol, go kokoi so mane! Go soine Rom Sisa-kinde jiŋo maio rande osoe gareiŋ. Mane! Anutuji beufiine gadume ŋiŋigo sosowo goke ogâo moko gogobi, yoŋore gogo gore meo ruame goke dimaku moji so komeiŋ.’
24 e disse: “Paulo, não tenha medo! Você precisa ir até a presença do Imperador. E Deus, na sua bondade, já lhe deu a vida de todos os que estão viajando com você.”
25 Sombuŋ mimererenji buŋo najiga, ore so fukeiŋ. Nonji Anutu oŋu manesiŋ gago. Ore eru ŋipune, ŋoŋo kobiŋaŋuŋ maneru ŋeinebi.
25 Por isso, homens, tenham coragem! Eu confio em Deus e estou certo de que ele vai fazer o que me disse.
26 Oŋu fukeiŋyoŋ, gbinji qaku putesue nobeme nu more qaŋaŋgo ropekimiŋ ore so fukega.” Oŋu.
26 Porém vamos ser arrastados para alguma ilha.
27 Ogânoŋunji Koe Moreŋ Botuyakuŋgo (Mediterranean Sea) ore mobeine tinaine Adria Koe oo mo kosa rako ubu 14 fukeya. Oi fukeme ubu botuine oo ogâ gio bobo ŋi yoŋoji “Bio moreŋ mo bombeŋgagobeneŋ,” miku maŋyaŋuŋgo oŋu manebuŋ.
27 Duas semanas depois, à noite, continuávamos sendo levados pela tempestade no mar Mediterrâneo. Mais ou menos à meia-noite, os marinheiros começaram a sentir que estávamos chegando perto de terra.
28 Oŋu maneru dimaku mesa nigiŋ mo aeŋ tifeineke kiperu bokebi rakaru koe dikisiaine yoŋoya. Yoŋome koe rondinde jare fukeya, oi 40 mita (120 fit) ore so. Kokiine mo jikigaru raru kamasi moko oi oŋuakoŋ ruabi jareine oiji 30 mita (90 fit) ore so fukeme bofukebuŋ.
28 Então jogaram no mar uma corda com um peso na ponta e viram que a água ali tinha trinta e seis metros de fundura. Mais adiante tornaram a medir, e deu vinte e sete metros.
29 Oi bofukeru ogânoŋunji ko karoŋaŋ botuineo egu igoiŋ ore kokoi manebuŋ. Oŋu maneru ogâre nigiŋ boyobiŋineke 4 oi ogâ ŋadiineone pirueru waigo bawakiru ruabuŋ eru kae tamaeiŋ ore odigaru oŋga wosiru ŋebuŋ.
29 Eles ficaram com muito medo de que o navio fosse bater contra as rochas. Por isso jogaram quatro âncoras da parte de trás do navio e oraram para que amanhecesse logo.
30 Oŋu ŋebuŋyoŋ, ogâre gio bobo ŋi yoŋoji gbegbedi buŋo iŋi mibuŋ, “Niŋo ogâ qoruine oobe ogâre nigiŋ boyobiŋineke goine bokebeneŋ rakaiŋ.” Oŋu gbedigaru miku ogâ mendaine, gomba mo ogâone bomukuku bawakiru ruabi koego wakiko ogâ bokeru esoi baku soŋsoŋgo sumuŋgaru raiŋgo ore ebuŋ.
30 Aí os marinheiros tentaram escapar do navio. Baixaram o bote no mar, fingindo que iam jogar âncoras da parte da frente do navio.
31 Oŋu ebuŋyoŋ, Polji mamari siŋaŋ eru mamari ŋi oi iŋi yasiya, “Yoŋoji ogâo so qoniŋgaru dimanimiŋ ine, ŋoŋore gogo kikipere fuŋine mo so fukeiŋ.”
31 Então Paulo disse ao oficial romano e aos soldados: — Se os marinheiros não ficarem no navio, vocês não poderão se salvar.
32 Oŋu yasime mamari ŋi yoŋoji raru gombare nigiŋ ketigabi iŋoyoŋe akoŋ rako gio bobo ŋi yoŋoji sumuŋgaru ranimiŋ ore embimbiŋgabuŋ.
32 Aí os soldados cortaram as cordas que prendiam o bote e o largaram no mar.
33 Wegijiriŋ sineme oo Polji sosowo uqo noninde uŋsowoŋ buŋo mitiga yareru iŋi miya, “Ŋoŋo damaŋ joroine maŋyoka odigaru uqo munjaŋ mo so kisaqasi eru gobi muŋambe giobobo jare 14 fukega.
33 De madrugada Paulo pediu a todos que comessem alguma coisa e disse: — Já faz catorze dias que vocês estão esperando e durante este tempo não comeram nada.
34 Ore eru noŋ iŋi mitiga ŋarego: Noŋuŋ gogonoŋuŋ kipekimiŋ ore jogba ekimiŋ, oo usuŋnoŋuŋ egu wakiiŋ ore sanaŋgaru dimaku fiabeneŋ sagaiŋ. Ore eru ŋoŋo uqo munjaŋ noniŋ. Ŋoŋoreone moji mo sakiine so sibirigaiŋ. Qoru sikiŋaŋuŋ mendaine mo oi so yobu jibugaiŋ.”
34 Agora comam alguma coisa, por favor. Vocês precisam se alimentar para poder continuar vivendo. Pois ninguém vai perder nem mesmo um fio de cabelo.
35 Oŋu miku Polji poroŋ roru sosowo yoŋore jiŋo maio Anuture daŋge miku ketigaru fuŋgaru naya.
35 Em seguida Paulo pegou pão e deu graças a Deus diante de todos. Depois partiu o pão e começou a comer.
36 Oŋu noko ŋoneru sosowo yoŋoji kokoiyaŋuŋ wakiko oŋuakoŋ uqo roru nobuŋ.
36 Então eles ficaram com mais coragem e também comeram.
37 Niŋo ogâ maŋgo qodureru jare 276 ore so gobeŋ.
37 No navio éramos ao todo duzentas e setenta e seis pessoas.
38 Yoŋoji sosowo uqo nogu nogu gaba yabeya. Oŋu eru ogâji afagaiŋ ore wit kurumbu koruŋ toruineke roru bokebi koego rakaya. Oŋu.
38 Depois que todos comeram, jogaram o trigo no mar para que o navio ficasse mais leve.
39 Kae fureko moreŋ ŋoneru oi so mane mukubuŋ. So mane mukubuŋyoŋ, koe guruine (bay) mageŋineke mo bofukeru ŋonebuŋ. Oi ŋoneru “Bio ogâ kerisieru esoiku oo ropenobeŋ,” miku buŋo kipebuŋ.
39 Quando amanheceu, os marinheiros não reconheceram a terra, mas viram uma baía onde havia uma praia. Então resolveram fazer o possível para encalhar o navio lá.
40 Buŋo oŋu kiperu dimaku ogâre nigiŋ boyobiŋinekere nigiŋ ketigabi qomukuko bokebi koe dikiineo peya. Oi ketigaru oo akoŋ mobemobe bobokirie (steer) qaqa yoyoka peya, yokore nigiŋ piruebi keŋgoroŋgaya. Oi pirueru ogâ omoinere kambaŋ seriine poreru gboromurebi gbinji kitiŋgako ogâ kerisiebi mageŋgo oobe rabeŋ.
40 Eles cortaram as cordas das âncoras, e as largaram no mar, e desamarraram os lemes. Em seguida suspenderam a vela do lado dianteiro, para que pudessem seguir na direção da praia.
41 Oŋu rabeŋyoŋ, ogâji koe karoŋaŋgo egu raiŋgo ore kipekimiŋgo embimbiŋgaru bokeru bokebi raru igaya. Oo igaru ogâ qoruineji karoŋaŋgo qaku quŋgaru ra wareiŋgo embimbiŋgaru ŋeya. Oŋu ŋeko koe siriji ogâ joŋineo sanaŋine bokeru qaku qopobopogaya.
41 Mas o navio bateu num banco de areia e ficou encalhado. A parte da frente ficou presa, e a de trás começou a ser arrebentada pela força das ondas.
42 Oŋu fukeme mibuŋ, “Nigiŋ ŋi yoŋoreone moji obu qaku petigaru sumuŋgaru egu raiŋ.” Oŋu mibi mamari ŋi yoŋoji witi ŋi niŋo sosowo kenobenimiŋgo manebuŋ.
42 Os soldados combinaram matar todos os prisioneiros, para que nenhum pudesse chegar até a praia e fugir.
43 Oŋu manebuŋyoŋ, mamari siŋaŋnoŋunji Polre gogo kipeiŋgo ore maneru mamari ŋipuineji oŋu egu enimiŋ ore sabare yabeya. Sabare yaberu iŋi mitiga noreya, “Uri ŋoŋoji koe fifia baku rarare fuŋne manegobi, ŋoŋo fuŋgaru riŋaru rakaru koe fifia baku raru qaŋaŋineo ropeniŋ.
43 Mas o oficial romano queria salvar Paulo e não deixou que fizessem isso. Pelo contrário, mandou que todos os que soubessem nadar fossem os primeiros a se jogar na água e a nadar até a praia.
44 Yoŋoji fuŋgaru rabi goineji ŋadiyaŋuŋgo palaŋ diŋiŋine qafagaru roniŋ me ogâre mobeine fuŋne fuŋne bofukeru ore paio peku koe fifia baku raniŋ.” Oŋu mitiga noreko kamasi oŋu eku sosowoji gogonoŋuŋ kiperu koe qaŋaŋineo rope forebeŋ. Oŋu.
44 E mandou também que os outros se salvassem, segurando-se em tábuas ou em pedaços do navio. E foi assim que todos nós chegamos a terra sãos e salvos.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Atos 27, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.