2 Samuel 18
Kotira Uva (TBG) vs NTLH
1 King Devitiva nai iqoka vaiinti ruvaaquma kero vikaqaa raqikiate tiro, qiata vaiinti kaama tero vikara ne vohaiqa vohaiqavano vo 1,000 vo 1,000 iqoka vaiintiqaa raqikiate tivakero, vokukara ne vohaiqa vohaiqavano vo 100 vo 100 iqoka vaiintiqaa raqikiate, tiro.
1 O rei Davi juntou todos os seus soldados, dividiu-os em grupos de mil e em grupos de cem e colocou oficiais para comandá-los.
2 Viraqaahairo Devitiva nai iqoka vaiinti taaramo varaqaa raira kero, Ioaapira vo vara amiro, Ioaapira vakaara Abisaira vo vara amiro, Getihainaa vaiinti Itaira vo vara amura. Devitiva nai iqoka vaiinti vika tiva nimiro tiharo, Ne iqoka raqireka viqe te tentavata ni hampata vuainarave, tiro.
2 Então mandou que saíssem em três grupos, um comandado por Joabe, outro por Abisai, irmão de Joabe (a mãe deles era Zeruia), e outro por Itai, da cidade de Gate. E o rei disse aos seus homens: — Eu também irei com vocês.
3 Viva minti tumanta vika aqao ti, Are tinavu hampata raqinaini virorave. Tinavu navutaaka kempukaiqiha tinavu haatara kaiqe tenavu ruqemake kantama vuarera, vika kiama tinavuara noraiqaake irivarave. Vika tinavu iqoka vaiintiqihai hininavu aru taiqa kaivera, vika kiama vikaravata noraiqaake irivarave.
3 Eles responderam: — O senhor não deve ir. Se formos obrigados a fugir ou se os inimigos matarem a metade do nosso exército, isso não fará nenhuma diferença para eles. Mas o senhor vale por dez mil de nós. Será melhor que o senhor fique aqui na cidade e nos mande socorro.
4 Vika minti tuvaro avuhainaava hove tiro, Ne tiantemake te mintirerave, tivakero viva vaantaavura qentiana himpitero vaumanta iqoka vaiinti vika vatukaqihai Devitira tuvi aatare aaqainiara vura. Iqoka vaiinti 1,000 varavano tuvitare vuvaro 100 varavano vira naantiara tuvitare vuvaro mintiaqi mintiaqi vi, ekaa tuvitare vura.
4 — Eu farei o que vocês acharem melhor! — respondeu o rei. Então ficou ao lado do portão enquanto os seus soldados saíam marchando em grupos de mil e de cem.
5 Vika tuvitare vi vauvaro Devitiva kempukaiqama kero Ioaapira, Abisaira, Itaira tiva nimiro tiharo, Nenavu tiriarao ti, qaraaka vaiinti Apasalomura ravaaqavuke kia vira qoraiqama amitaate, tiro. Viva vinavukara minti tumanta ekaa iqoka vaiintivata viva Apasalomurara tu uvara irura.
5 Ele deu a seguinte ordem a Joabe, Abisai e Itai: — Se vocês gostam de mim, tratem o jovem Absalão com delicadeza. E toda a tropa ouviu Davi dar essa ordem a todos os oficiais.
6 Ho Devitira iqoka vaiinti vika oru vivi, Efaraimu Nantave turaqi Isareri hampata raqura.
6 O exército de Davi avançou contra os israelitas no campo e lutou contra eles na floresta de Efraim.
7 Devitira iqoka vaiinti raqiha Isareri iqoka vaiinti naatarake, anomake vika qoraiqama nimiteha 20,000 vaiinti aru taiqa kora.
7 E os soldados de Davi derrotaram os israelitas. Foi uma derrota terrível: vinte mil homens foram mortos naquele dia.
8 Vika vi vataraqaa vona vona raqi vaumanta airi vaiinti aru ntata komanta nantaqi hampiqamavi vi aniha qutu vura. Nantaqi qutuvuka iqoka raqiha qutu vuka nampaavata uri aatara kora.
8 A luta se espalhou por toda aquela região, e morreram mais homens na floresta do que no campo de batalha.
9 Ho Apasalomuva donkiqaa oquviro naive tiro viro, Devitira iqoka vaiinti vonavu tavamakero ravukuviro ruqemake vuare tuvaro, vira donkivano kaantuna vauraqi kantamaqi vuvaro Apasalomura qiatavano kaantuna kaaraqi paama tiro rutaqu vuvaro vira donkivanoqai kantama vuvaro Apasalomuva katari kaaraqaa hiriviro mporiri iro vaura.
9 De repente, Absalão se encontrou com alguns dos soldados de Davi. Absalão ia montado numa mula, e, ao passar por baixo de um grande carvalho, a sua cabeça ficou presa nos galhos. A mula continuou a correr, e Absalão ficou pendurado.
10 Viva mini vauvaro iqoka vaiinti vovano vira tavero vuru Ioaapira tiva amiro tiharo, Te tavauraro Apasalomuva kaantuna kaaranama rutaqu viro vaivo, tiro.
10 Um dos homens de Davi viu Absalão e disse a Joabe: — Eu vi Absalão pendurado num carvalho!
11 Viva minti tuvaro Ioaapiva vi vaiintirara tiharo, Quqaae are vira tavaaro? Ho nantivarae are kia vira arukaaro? Are vira aru kaaraitirio, te silvaa monu 10 navuvata, hoquka koqeravata, ai amuraitirio, tiro.
11 Joabe disse: — Você viu? Então por que não o matou ali mesmo? Eu teria dado a você dez barras de prata e um cinto.
12 Minti tuvaro vi vaiintiva Ioaapira nai tiva amiro tiharo, Oho, are silvaa monu 1,000 ti kauquqi vataiqeravata, te kiama vi monuraro ti, avuhainaa vaiinti maaqu qoraiqama amitararave. Tenavu iruraro avuhainaa vaiintivano aivata, Abisairavata, Itairavata kempukaiqama kero tiva nimiro tiharo, Nenavu qaraaka vaiinti Apasalomura ravaaqavuke kia vira qoraiqama amitaate, tirave.
12 Mas o homem respondeu: — Mesmo que o senhor me desse mil barras de prata, eu não levantaria um dedo contra o filho do rei. Nós todos ouvimos o rei ordenar ao senhor, a Abisai e a Itai: “Se vocês gostam de mim, tratem o jovem Absalão com delicadeza.”
13 Te vira arukaariraro vi uvava kia kukeqa viraro avuhainaa vaiintivano tiqaa uva vatairara are kiama ti auta ntinarave, tiro.
13 Se eu tivesse desobedecido e matado Absalão, o rei saberia disso — ele sabe de tudo —, e o senhor não me defenderia.
14 Viva minti tuvaro Ioaapiva tiharo, Qaqira kaane. Kia ti ai uva iriataa ivo, tivakero Ioaapiva vaantaara taaramonavu varero Apasalomuva kaantuna kaaraqi rutaquvi vaunaini vuvaro Apasalomuva kia qutu viraitiro qaqi vauvaro, Ioaapiva vaantaaraqohairo Apasalomura muntuka raqonta kora.
14 — Não vou perder mais tempo com você! — disse Joabe. Então Joabe pegou três lanças e as enterrou no peito de Absalão enquanto ele ainda estava vivo, pendurado no carvalho.
15 Mintuma komanta Ioaapira auvihehavaa vare vau vaiintika 10 navuvano Apasalomura ututumate vira aru aavata kora.
15 E dez soldados de Joabe cercaram Absalão e acabaram de matá-lo.
16 Apasalomuva qutu vuvaro Devitira iqoka vaiinti raqira qaqira kaate tiro, Ioaapiva nai iqoka vaiinti vorara aanumaara/noma vuaqaane tuvaro vuaqa komanta Devitira iqoka vaiinti vika aanumaara/noma uva iri, kia qaiqaavata Isareri aru ntataqi viraiti, qaqirake orurante anura.
16 Aí Joabe tocou a corneta a fim de parar a luta. As suas tropas pararam de perseguir os israelitas e voltaram.
17 Vika Apasalomura vaata vare vuru nantaqi ruvuqi/mpumpiqi aquke, airi ori varake Apasalomura vaataqaa aquqi vi, ruvu/mpumpi vira mpiqa kora.
17 Eles pegaram o corpo de Absalão e o jogaram numa cova funda na floresta e o cobriram com uma enorme pilha de pedras. Então todos os israelitas fugiram, cada um para a sua casa.
18 Apasalomuva qaqi vau entara viva nora ori vo vukai vara kero Avuhainaara-Uqitainive tunaini vi orira vaavi aratero tiharo, Ti maaquvano vairarovauve, ti hutuvano qaqi variqiro viraro ti ankuvanovata kia taiqa vuanarove. Ho vaiinti nahenti ti hutu tauru kevorave ti, te maa orira arate virara Apasalomura Orive turo, tura. Apasalomuva minti tiva torara ti, maa entaravata vaiinti nahenti vi orira autu nteha Apasalomura Orive ti variara.
18 Quando ainda vivia, Absalão construiu um monumento para si mesmo no vale dos Reis porque ele não tinha nenhum filho para manter vivo o seu nome. E deu o seu próprio nome ao monumento, que até hoje é conhecido como o Monumento de Absalão.
19 Ho Apasalomura aru kovaro Sadokira maaqu Ahimaasiva Ioaapirara tiharo, Are ti qaqi kairaqe te kante vivi, koqe vakaaka maa vuru avuhainaa vaiinti tiva ami tiha, Noravano Kotiva navutaaka kauquqihairo ai ruaruama amitaivo, tiare, tiro.
19 Então Aimaás, filho de Zadoque, disse a Joabe: — Deixe que eu vá correndo dar ao rei a notícia de que o
20 Viva minti tuvaro Ioaapiva aqao tiro, Are kiama vate vi uvara vira vuru tiva amiane. Vo enta vira tiva amiane. Vate avuhainaara maaquvano qutu virara tira, are vi vakaakara vuru tiva amirorave, tiro.
20 — Não! — respondeu Joabe. — Hoje você não vai levar nenhuma boa notícia. Outro dia você poderá fazer isso, mas hoje não, porque o filho do rei morreu.
21 Ioaapiva minti tivakero Sudani vataihainaa vaiinti vorara tiharo, Are kantera vate tavaana haikara vuru avuhainaa vaiinti tiva amiane, tuvaro vi vaiintiva Ioaapira nai qiata vataini kinta amitero kantama vura.
21 Então disse ao seu escravo etíope: — Vá você e diga ao rei o que viu. O escravo curvou-se diante de Joabe e saiu correndo.
22 Vi vaiintiva vuvaro Ahimaasiva qaiqaa Ioaapirara tiharo, Mpo, are ti qaqi kairaqe te Sudani vaiintivano vinaini vira avatavare avuhainaava vainaini vuare. Nana haikavano tiqaa qovaraiqiainara virara kia te noraiqaake irirerave, tiro.
22 Aimaás insistiu: — Por favor, deixe-me levar as notícias também, não importa o que aconteça. — Por que você quer fazer isso, meu filho? — perguntou Joabe. — Você não receberá nenhuma recompensa por isso.
23 Minti tuvarovata, Ahimaasiva qaiqaa tiharo, Nana haikavano tiqaa qovaraiqiainara virara kia te noraiqaake irirerave, tuvaro Ioaapiva tiharo, Ho kantera mini vuane, tuvaro Ahimaasiva vo aara, Iotani uqitaini vura utu varero, viva naane oruntovaro Sudani vatanaa vaiintivano vira naantiara oruntora.
23 — Aconteça o que acontecer, eu quero ir! — repetiu Aimaás. — Então vá! — respondeu Joabe. Aí ele saiu correndo pela estrada do vale do rio Jordão e passou na frente do escravo etíope.
24 Vi entara Devitiva vaantaavura qentiana oquvi vauvaro maimaraara raqiku vaiintiva vaantaavura qenti maariraqaa oru himpiro vaura. Ho vi vaiintiva viraqaa vaiharo vutu tavovaro vaiinti vohaiqavano kantamaqiro uri vaura.
24 Davi estava sentado entre o portão que dá para fora da cidade e o que dá para dentro. O vigia subiu para o alto da muralha e ficou no terraço do portão. Ele olhou para fora e viu um homem correndo sozinho.
25 Viva vi vaiintira tavero, avuhainaara aarama kero tiva amuvaro avuhainaa vaiinti viva tiharo, Vaiinti vohaiqavano uri vairera, vira vakaaka koqe vakaakama varianarove, tuvaro maimaraara raqiki vauva tavovaro vi vaiintiva auma auma uri vaura.
25 Então avisou o rei. E o rei disse: — Se ele está sozinho, vem trazendo boas notícias. E o corredor veio chegando.
26 Uri vauvaro maimaraara raqiki vauva tavovaro vovanovata vira naantiara kante vauvaro, viva nai hana vaiinti vatuka qentiqaa raqikura aaramakero tiharo, Ho tavaane, vaiinti vovanovatama vira naantiara kante vaivo, tuvaro avuhainaa vaiinti viva tiharo, Ho vi vaiintivavata koqe vakaaka varero uri vaivo, tiro.
26 Então o vigia viu outro homem correndo sozinho e gritou para o guarda do portão: — Veja! Vem vindo outro homem correndo! — Esse também está trazendo boas notícias! — respondeu Davi.
27 Minti tuvaro maimaraara raqikuva tiharo, Avuni uri vai vaiintiva Sadokira maaqu Ahimaasiva kantaintema kero, kante vaivo, tuvaro avuhainaava tiharo, Ho vi vaiintiva koqe vaiintivanove. Viva koqe vakaaka varero uri vaivo, tiro.
27 O vigia disse: — Pelo jeito de correr, o primeiro homem deve ser Aimaás, filho de Zadoque! — Ele é um bom rapaz — disse o rei — e deve estar trazendo boas notícias.
28 Minti tuvaro Ahimaasiva uruntero naveraitiro avuhainaa vaiinti uva mantama kero oru vira avuqaa kankakaama viro nai viri vatainiqama kero tiharo, Are Nora Kotira nena Variqa autu tuahera kaane. Avuhainaao, vika ai hampata raqiha ai qaqini vara kareka auti variaka kauquqihairo, Noravano Kotiva ai ruaruama amitaivo, tiro.
28 Aimaás gritou para o rei: — Tudo vai bem! Então ajoelhou-se diante dele e encostou o rosto no chão, dizendo: — Que o
29 Ahimaasiva minti tuvaro avuhainaava vira irero tiharo, Mpo, qaraaka vaiinti Apasalomuva hoe vaivo? tuvaro Ahimaasiva vira tiva amiro tiharo, Ioaapiva ti tititareva imanta te tavauramanta airi vaiinti ruvaaqumavi vaiha oi aai ti variamanta te uva nontantaqai/otataqai iruro, tiro.
29 — O jovem Absalão está bem? — perguntou o rei. Aimaás respondeu: — No momento em que o seu oficial Joabe me mandou vir, eu vi uma grande agitação, porém não sei dizer o que era.
30 Viva minti tuvaro avuhainaava tiharo, Ho are vitiraqaa oru himpite vairaqeve, tuvaro Ahimaasiva oru mini himpite vaura.
30 — Fique de lado e espere! — disse o rei. Ele ficou de lado e esperou.
31 Mintuvaro Sudani vataihainaa vaiinti vivavata uruntero tiharo, Avuhainaao, te koqe vakaaka ai tiva amirera ururo. Vika ai hampata raqiha ai qaqini vara kareka auti variaka kauquqihairo, Noravano Kotiva ai ruaruama amitaivo, tiro.
31 Então o mensageiro etíope chegou e disse ao rei: — Ó rei, eu tenho boas notícias para o senhor! Hoje o
32 Viva minti tuvaro avuhainaava vira irero tiharo, Qaraaka vaiinti Apasalomuva, viva hoe vaivo? tuvaro vi vaiintiva nai tiva amiro tiharo, Oho, avuhainaao, qaraaka vaiinti viva qoraiqama vintemake, ekaa ai navutaakave, ai qaqini vara kareka auti variakave, ekaa vika qoraiqama vivera, te hove tiataarave, tiro.
32 — E o jovem Absalão está bem? — perguntou o rei. O mensageiro respondeu: — Eu gostaria que o que aconteceu com ele acontecesse com todos os inimigos do senhor e com todos os que se revoltam contra o senhor.
33 Minti tuvaro avuhainaava vi uvara iruvaro vira muntukavano voqama kero qoraiquvaro viva vaantaavura qenti qiataqaa rumu voqi oriqete vaiharo iqi rate vaura.
33 Então o rei ficou profundamente triste. Subiu à sala que ficava por cima do portão e começou a chorar. Ele andava para lá e para cá e gritava: — Ó meu filho! Meu filho Absalão! Absalão, meu filho! Eu preferiria ter morrido no seu lugar, meu filho!
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Samuel 18, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.