2 Coríntios 7

Kotira Uva (TBG) vs VC

Sair da comparação
VC Versão Católica
1 Ho ti navunaao, Kotiva nai kauqu aiqiqaa aqukero vi uvara tiharo tinavuara iriharo tiva tairara ti, kaiqenavu tentanavu vaataqaave muntukainive qoraiqama timitaaina haikara hiqamake, Kotira aatu qetaqi viha koqe kaiqaqai varaqi vuari.
1 Depositários de tais promessas, caríssimos, purifiquemo-nos de toda imundície da carne e do espírito, realizando plenamente nossa santificação no temor de Deus.
2 Mpo, ne kia tinavu toma timitaraiti, tinavuara muntuka vateha variata. Kia tenavu vo vaiinti qoraiqama amitevaunarave. Kia tenavu vo vaiinti qoraiqama amitauraro hampi aaraqaa ni vairave. Kia tenavu vo vaiintivano i haikara unaqaraiqamake vare vaunarave.
2 Acolhei-nos dentro do vosso coração. A ninguém temos ofendido, a ninguém temos arruinado, a ninguém temos enganado.
3 Ho te minti tiha kia niqaa uva vatareravauve. Te vi uvarara vaaka ni tiva nimunara: Tinavu muntukavano niara noraiqaakero vairara ti, ne qaqi variqi vi entarave, ne qutuvi entarave, tenavu ni hampatama variqi virera.
3 Não vos digo isto por vos condenar, pois já vos declaramos que estais em nosso coração, conosco unidos na morte e unidos na vida.
4 Ti muntukavano niara qihaaqama kero vaimantara ti, te kia qetaraiti, tenta uva vutuke ni tiva nimi vauro. Te ni mahutaqai ti vaunara. Maaravano tiqaa qovaraiqi vaimanta kia te virara noraiqaake iriraiti, niara iriha ti muntukaqihairo koqe i vaimanta voqavata quaheha vaunara.
4 Tenho grande confiança em vós. Grande é o motivo de me gloriar de vós. Estou cheio de consolação, transbordo de gozo em todas as nossas tribulações.
5 Tenavu Masedoniaini orure qaqi mini vairare tiavaurarovata, hihai hihairo maaravano qovaraiqi vauvaro tinavu muntukavano qete vaumanta variavaunara.
5 De fato, à nossa chegada em Macedônia, nenhum repouso teve o nosso corpo. Eram aflições de todos os lados, combates por fora, temores por dentro.
6 Ho Kotiva muntuka qoraiqi vai vaiintika muntuka kuquqama nimite vaiva, viva vi entara tinavu muntukavata kuquqama timiteharo Taitaasira tenavu variavaunaini atitovaro orurora.
6 Deus, porém, que consola os humildes, confortou-nos com a chegada de Tito;
7 Kia tenavu Taitaasiva ururoraraqai quahaunara. Viva ni hampata vaumanta ne vira muntuka kuquqama amito uvara Taitaasiva tinavu tiva timimanta tenavu vi uvararavata iriha quaheha vaunara. Taitaasiva ne tinavu tavaataa imanta varia uvara, vi uvaravata tinavu tiva timimanta irunara. Ne anomake mpo ike tiha, Kia tenavu mintiataara minturo, tia uvaravata, ne tiriara noraiqaake iri variararavata Taitaasiva tiva timimanta irunara. Taitaasiva ekaa vi uvara tiva timimanta iruraro ti muntukavano voqamakero quahe vaimantama vaunara.
7 e não somente com a sua chegada, mas também com a consolação que ele recebeu de vós. Ele nos contou o vosso ardor, as vossas lágrimas, a vossa solicitude por mim, de modo que ainda mais me regozijei.
8 Tota te qaraqihai ni tiva nimuna uvara kaara ni muntukavano qoraiqumanta vaurara ti, te vi entara tiha, Vi qarara kia ni nimi taataara vaimanta ni nimitauro, tiavaunara. Ho viraqaahai te tavauraro ni muntukavano vahuqaqai qoraiqurara ti, te vi qarara vara kaavaunarara kia qaiqaavata mpo ike tiraiti,
8 Se minha carta vos penalizou, não me arrependo. Se a princípio o senti {porque vejo que, ao menos por um momento, essa carta vos penalizou},
9 te virara quahehama vauro.
9 agora me alegro, não porque fostes entristecidos, mas porque esta tristeza vos levou à penitência. Pois fostes entristecidos segundo Deus, de modo que nenhum dano sofrestes de nossa parte.
10 Vaiintivano muntuka qoraiqiraro tiharo mpo, Kotira uva kia raqa kaataara raqa kauro, tirava qora aara qaqira kairaro Kotiva vi vaiintira homa kuvantukero vitaanaro. Vaiinti vovano qumina vataihainaa uva okarara iriqiro vi vairaro vira muntukavano qoraiqirava kiama vira kahaqama amitairaro viva ekaarama qutu vuanaro.
10 De fato, a tristeza segundo Deus produz um arrependimento salutar de que ninguém se arrepende, enquanto a tristeza do mundo produz a morte.
11 Ho tavaate. Kotiva qaqi kovaro ni muntukavano qoraiqama vurara ti, ne kia vi vaiintiva qora kaiqa varora qaqi karaiti, ne vaakama qora okara vira nenta avutaqihai taiqa kareka auti vaiha vi vaiintira ati vaura. Ne tiha, vi vaiintira qora kaiqa kaara Kotiva tinavuqaavata uva vataantorave tivakeha ne tiriara viva maini tinavu hampata vaiharo vi uvara avuqavuqama timitairaqe hove tiataarave ti variara. Ho ne minti mintima keha vi uvara kempukaiqama keha avuqavuqi variamantara ti, te tavauraro ni okaravano koqe okaraqaima vaira.
11 Vede, pois, que solicitude operou em vós a tristeza segundo Deus! Muito mais: que excusas! Que indignação! Que temor! Que ardor! Que zelo! Que severidade! Mostrastes em tudo que não tínheis culpa neste assunto.
12 Te tota vi uvara qara ntihama kia te qora kaiqa varo vaiintirara iriraiti, kia te vi vaiintiva qoraiqama amito vaiintiraravata iriraiti, qara ntuva nimitaavaunara. Ne Kotira avuqaa vaiha tinavuara ni muntukavano voqamakero vairara kankomake iriate ti, te vi uvara ni qara ntuva nimitaavaunara.
12 Portanto, se vos escrevi, não o fiz por causa daquele que cometeu a ofensa, nem por causa do ofendido; foi para que se manifestasse a vossa dedicação por mim diante de Deus.
13 Ne ti qaraqihainaa uva ho iriarara tiro, tinavu muntukavano koqe imanta vaunara.
13 Eis o que nos tem consolado. Mas, acima desta consolação, o que nos deixou sobremaneira contentes foi a alegria de Tito, cujo coração tranqüilizastes.
14 Te ni mahuta Taitaasira tiva amiavauraro viva ni hampata vaiharo tavomanta ne quqaa mintimake varia vaiinti nahentika variarara ti, kia te kaurira haika vare vaunara. Tenavu quqaa uvaqai ni tiva nimiteha, ni mahutavata tiva amiavauna uvaravata Taitaasiva tavovaro ekaa vi uvava quqaa uvaqaima vaura.
14 Se me gloriei de vós em presença dele, não fui envergonhado. Pois, assim como tudo o que vos temos dito foi conforme a verdade, assim também o louvor que de vós fizemos a Tito demonstrou-se verdadeiro.
15 Taitaasiva ne varianaini oruromanta ne vira quahama amiteha vira vevaaraini vaiha vira uva koqemake iri vaurara tiro, Taitaasira muntukavano niara voqavata vaira.
15 A sua afeição por vós é cada vez maior, quando se lembra da obediência que todos vós lhe testemunhastes, de como o recebestes com respeito e deferência.
16 Virara iri vauraro ti muntukavano niara paru iro vaimantara ti, te quaheha vaunara.
16 Alegro-me por poder contar convosco em tudo.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Coríntios 7, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.