1 I reče mi Gospod: Da stane Mojsije i Samuilo preda me, ne bi se duša moja obratila k tom narodu; oteraj ih ispred mene, i neka odlaze.
2 I ako ti kažu: Kuda ćemo ići? Tada im reci: Ovako veli Gospod:
3 I pustiću na njih četvoro, govori Gospod: Mač, da ih ubija, i pse, da ih razvlače, i ptice nebeske i zveri zemaljske, da ih jedu i istrebe.
4 I daću ih da se potucaju po svim carstvima zemaljskim radi Manasije sina Jezekijinog cara Judinog za ono što je učinio u Jerusalimu.
5 Jer ko bi se smilovao na tebe, Jerusalime?
6 Ti si me ostavio, govori Gospod,
7 Zato ću ih izvijati vijačom na vratima zemaljskim,
8 Više će mi biti udovica njegovih nego peska morskog,
9 Iznemoći će koja je rodila sedmoro
10 Teško meni, majko moja, što si me rodila da se sa mnom prepire i da se sa mnom svađa sva zemlja; ne davah u zajam niti mi davaše u zajam, i opet me svi proklinju.
11 Gospod reče: Doista, ostatku će tvom biti dobro, i braniću te od neprijatelja, kad budeš u nevolji i u teskobi.
12 Eda li će gvožđe slomiti gvožđe severno i bronzu?
13 Imanje tvoje i blago tvoje daću da se razgrabi bez cene po svim međama tvojim, i to za sve grehe tvoje.
14 I odvešću te s neprijateljima tvojim u zemlju koje ne poznaješ, jer se raspalio oganj od gneva mog, i goreće nad vama.
15 Ti znaš, Gospode,
16 Kad se nađoše reči Tvoje, pojedoh ih,
17 Ne sedim u veću podsmevačkom
18 Zašto bol moj jednako traje?
19 Zato ovako veli Gospod:
20 I učiniću da budeš tom narodu kao jak zid bronzani,
21 I izbaviću te iz ruku zlih ljudi,