2 Samuel 13
mri2012 (MRI2012) vs BKJ
1 Muri iho i ēnei mea, nā, he tuahine tō Apohārama tama a Rāwiri, ko Tāmara te ingoa, he ātaahua; ā, i arohaina ia e Amanono tama a Rāwiri.
1 E sucedeu depois disso, que Absalão, o filho de Davi, tinha uma irmã formosa, cujo nome era Tamar; e Amnon, o filho de Davi, a amava.
2 Nā, ngaua kinotia ana a Amanono, nō ka mate ia mō tōna tuahine, mō Tāmara, he wāhina hoki ia, ā, ki te whakaaro o Amanono he hē rawa ki te meatia tētahi mea ki a ia.
2 E Amnom ficou tão atormentado que caiu enfermo por causa da sua irmã Tamar; porquanto ela era virgem; e Amnom considerava difícil para ele fazer algo a ela.
3 He hoa ia tō Amanono, tōna ingoa ko Ionārapa, he tama nā Himea, nā tētahi o ngā tuākana o Rāwiri; he tangata mūrere rawa anō a Ionārapa.
3 Amnom, porém, tinha um amigo, cujo nome era Jonadabe, o filho de Simeia, irmão de Davi; e Jonadabe era um homem mui sutil.
4 Nā, ka mea ia ki a ia, “He aha koe, e te tama a te kīngi, i pēnei ai te kikokore i tēnei ata, i tēnei ata? E kore ianei koe e whakaatu ki ahau?”
4 E ele lhe disse: Por que estás tu, sendo o filho do rei, magro dia após dia? Não me contarás? E Amnon disse a ele: Eu amo Tamar, a irmã do meu irmão Absalão.
5 Nā, ka mea a Ionārapa ki a ia, “Takoto i runga i tōu moenga, ka whakamatemate hoki i a koe, ā, ka tae mai tōu pāpā kia kite i a koe, nā, ka mea ki a ia, ‘Kia haere mai tōku tuahine, a Tāmara ki te whāngai i ahau ki te kai, ki te taka hoki i te kai i tāku tirohanga, kia kite atu ai ahau, kia kai ai i tā tōna ringa.’ ”
5 E Jonadabe disse a ele: Deita-te na tua cama, e faz-te de enfermo; e quando o teu pai vier para te ver, diz a ele: Rogo-te que deixes Tamar, a minha irmã, vir e me dar alimento, e preparar a carne à minha vista, para que eu possa vê-la, e comer da sua mão.
6 Heoi, ka takoto a Amanono, ka whakamatemate; ā, i te taenga mai o te kīngi kia kite i a ia, ka mea a Amanono ki te kīngi, “Tēnā kia haere mai a Tāmara, tōku tuahine ki te hangā i ētahi keke i tāku tirohanga, kia rua, ā, ka kai ahau i tā tōna ringa.”
6 Assim, Amnom se deitou, e se fez de enfermo; e quando o rei veio para o ver, Amnom disse ao rei: Rogo-te que deixes Tamar, minha irmã, vir fazer dois bolos à minha vista, para que eu possa comer da sua mão.
7 Kātahi ka tono tangata a Rāwiri ki te whare ki a Tāmara, ka mea: “Tēnā, haere ki te whare o tōu tungāne, o Amanono, ki te taka kai māna.”
7 Então, Davi enviou à casa, a Tamar, dizendo: Vai agora até a casa do teu irmão Amnom e prepara alimento para ele.
8 Heoi, haere ana a Tāmara ki te whare o tōna tungāne, o Amanono, ā, i te takoto tērā. Nā, ka mau ia ki te parāoa, ā, pokepokea ana, hanga ana hei keke i tāna tirohanga, nā, tunua ana e ia ngā keke.
8 Assim, Tamar foi à casa do seu irmão Amnom; e ele estava deitado. E ela tomou farinha, e a amassou, e fez bolos à vista dele, e assou os bolos.
9 Nā, kua mau ia ki te parāi, ringihia ana e ia ki tōna aroaro; heoi ka whakaparahako tērā ki te kai.
9 E ela pegou uma panela, e os colocou diante dele; mas ele se recusou a comê-los. E Amnon disse: Retirai de mim todos os homens. E se retiraram todos os homens de diante dele.
10 Nā, ka mea a Amanono ki a Tāmara, “Maua ake te kai nā ki te whare moenga, ā, mā tōu ringa ahau e whāngai.” Nā, ka mau a Tāmara ki ngā keke i hangā e ia, ā, kawea ana ki a Amanono, ki tōna tungāne, ki te whare moenga.
10 E Amnom disse a Tamar: Trazei o alimento à câmara, para que eu possa comer da tua mão. E Tamar tomou os bolos que ela havia feito, e os trouxe à câmara para Amnom, o seu irmão.
11 Ā, i tāna kawenga ki a ia kia kainga, nā, ka hopu tērā i a ia, ka mea, “Haere mai, tāua ka takoto tahi, e tōku tuahine.”
11 E, quando ela os trouxe para ele comer, ele a agarrou e disse a ela: Vem te deitar comigo, minha irmã.
12 Nā, ka mea ia ki a ia, “Kauaka, e tōku tungāne, kaua ahau e whakaititia, kāhore hoki he mahi pēnei i roto i a Īharaira; kāti rā tēnei mahi wairangi.
12 E ela respondeu: Não, meu irmão, não me forces; porque tal coisa não deve ser feita em Israel; não faças esta loucura.
13 Ko ahau hoki, kei hea he hunanga mō tōku whakamā? Ā, ka rite koe ki tētahi o te hunga wairangi o Īharaira. Engari rā kōrero ki te kīngi; e kore hoki ahau e kaiponuhia e ia ki a koe.”
13 E eu, para onde farei ir a minha vergonha? E, quanto a ti? Serás como um dos loucos de Israel. Agora, portanto, rogo-te, fala com o rei; porque ele não me negará a ti.
14 Heoi, kīhai ia i pai ki te whakarongo ki tōna reo; nā, he kaha rawa ia i a ia, ā, whakaititia ana ia e ia, ā, takotoria ana e ia.
14 Todavia, ele não quis atentar à sua voz; mas, sendo mais forte do que ela, forçou-a, e se deitou com ela.
15 Kātahi ka nui atu te kino i kino ai a Amanono ki a ia; nui atu te kino i kino ai ia ki a ia i te aroha i aroha ai ia ki a ia. Ā, ka mea a Amanono ki a ia, “Whakatika, haere.”
15 Então, Amnom odiou-a sobremaneira; de tal forma que o ódio com o qual a odiou foi maior do que o amor com que a amou. E Amnom disse a ela: Levanta-te e vai-te.
16 Nā, ka mea tērā ki a ia, “Kāhore he rawa; nui atu te kino o tēnei tononga i ahau i tērā i meatia e koe ki ahau.”
16 E ela disse a ele: Não há motivo; este mal de me despedires é maior do que o outro que me fizeste. Ele, porém, não quis atentar a ela.
17 Kātahi ka karangatia e ia tāna tangata i mahi nei ki a ia, ā, ka mea, “Tonoa atu tēnei wahine i tōku aroaro ki waho, whakarawatia hoki te tatau i muri i a ia.”
17 Então, ele chamou o seu servo que lhe servia, e disse: Retira, agora, esta mulher da minha presença, e tranca a porta após ela.
18 Nā, he kākahu purepure tō te wāhina, he pērā hoki ngā koroka i kākahuria ai ngā tamāhine wāhina a te kīngi. Kātahi ka kawea ia e tāna tangata ki waho, ā, whakarawatia ana te tatau i muri i a ia.
18 E ela trazia uma vestimenta de diversas cores sobre si; porque com tais túnicas eram vestidas as filhas do rei que eram virgens. Então, o seu servo a trouxe para fora, e trancou a porta após ela.
19 Nā, ka opehia e Tāmara he pungarehu ki runga ki tōna mātenga, ā, haea ana e ia tōna kākahu purepure, taupokina iho ōna ringa ki runga ki tōna mātenga, ā, haere ana, me te auē haere.
19 E Tamar pôs cinzas sobre a sua cabeça, e rasgou a sua vestimenta de diversas cores que estava vestindo, e pôs sua mão sobre a cabeça, e seguiu chorando.
20 Nā, ka mea a Apohārama tōna tungāne ki a ia, “I a koe tōu tungāne a Amanono? Tēnā, noho puku, e tōku tuahine; ko tōu tungāne hoki ia, kaua tōu ngākau e mea ki tēnei mea.” Nā, noho ana a Tāmara, whakapouaru ana i te whare o tōna tungāne, o Apohārama.
20 E Absalão, seu irmão, disse a ela: Amnom, teu irmão, esteve contigo? Mas segura, agora, a tua paz, minha irmã; ele é teu irmão; não te turbes com esta coisa. Assim, Tamar permaneceu desolada na casa do seu irmão Absalão.
21 I te rongonga ia o Kīngi Rāwiri i ēnei mea katoa, nui rawa tōna riri.
21 Mas quando o rei Davi ouviu todas estas coisas, ficou mui irado.
22 Nā, kāhore a Apohārama kupu ki a Amanono, ahakoa pai, ahakoa kino; e mauāhara ana hoki a Apohārama ki a Amanono, mōna i whakaiti i tōna tuahine i a Tāmara.
22 E Absalão não falou nem bem, nem mal com o seu irmão Amnom; porque Absalão odiou Amnom, porquanto ele havia forçado sua irmã Tamar.
23 Ā, e rua rawa tau i muri, nā, he kaikutikuti hipi a Apohārama i Paara-Hatoro, i te taha o Ēparaima, ā, karangatia ana e Apohārama ngā tama katoa a te kīngi.
23 E sucedeu, depois de dois anos completos, que Absalão tinha tosquiadores de ovelhas em Baal-Hazor, que fica ao lado de Efraim; e Absalão convidou todos os filhos do rei.
24 Nā, ka haere a Apohārama ki te kīngi, ā, ka mea, “Nanā, he kaikutikuti ēnei a tāu pononga, nā, kia haere te kīngi rātou ko āna pononga hei hoa mō tāu pononga.”
24 E Absalão veio até o rei, e disse: Agora que o teu servo tem tosquiadores de ovelhas; suplico-te que o rei e os seus servos venham com o teu servo.
25 Nā, ka mea te kīngi ki a Apohārama, “Kauaka, e tāku tama, kaua mātou katoa e haere, kei taimaha koe i a mātou.” Nā, tohe ana ia ki a ia; otiia kīhai tērā i pai ki te haere; engari i manaaki i a ia.
25 E o rei disse a Absalão: Não, filho meu, não iremos todos de uma vez, para que não te sejamos por peso. E ele insistiu. Todavia, ele não quis ir, mas o abençoou.
26 Kātahi ka mea a Apohārama, “Ki te kore, tukua tōku tuakana a Amanono, kia haere tahi mātou.”
26 Então, disse Absalão: Se não, rogo-te, deixa que o meu irmão Amnom venha conosco. E o rei disse a ele: Por que ele deveria ir contigo?
27 Ka tohe ia a Apohārama ki a ia, ā, ka tukua e ia a Amanono rātou ko ngā tama katoa a te kīngi hei hoa mōna.
27 Absalão, porém, insistiu com ele para que deixasse Amnom e todos os filhos do rei irem com ele.
28 Nā, i whakahau a Apohārama i āna tāngata, i mea, “E kite koutou i te ngākau o Amanono e koa ana i te wāina, ā, ka mea ahau ki a koutou, ‘Patua a Amanono,’ nā, me whakamate, kaua e wehi; he teka ianei nāku koutou i whakahau? Kia māia, kia toa.”
28 Ora, Absalão havia ordenado aos seus servos, dizendo: Marcai, pois, quando o coração de Amnom estiver alegre com vinho, e quando eu vos disser: Feri Amnom; então matai-o, não temais; não vo-lo ordenei eu? Sede corajosos e sede valentes.
29 Ā, rite tonu tā ngā tāngata a Apohārama i mea ai ki a Amanono ki tā Apohārama i whakahau ai. Kātahi ka whakatika katoa ngā tama a te kīngi, ā, eke ana ki tōna muera, ki tōna muera, ā, rere ana.
29 E os servos de Absalão fizeram a Amnom segundo Absalão havia ordenado. Então, todos os filhos do rei se levantaram, e cada qual subiu sobre sua mula, e fugiu.
30 I a rātou anō i te ara, ka tae te rongo ki a Rāwiri, ka kōrerotia, “Kua patua e Apohārama ngā tama katoa a te kīngi, kīhai hoki tētahi o rātou i mahue.”
30 E sucedeu, enquanto eles estavam no caminho, que chegaram novas a Davi, dizendo: Absalão matou todos os filhos do rei, e nenhum deles restou.
31 Kātahi ka whakatika te kīngi, ā, haea ana e ia ōna kākahu, takoto ana ki te whenua; me te tū anō āna tāngata katoa, he mea haehae ngā kākahu.
31 Então, o rei se levantou, e rasgou as suas vestes, e deitou-se sobre a terra; e todos os seus servos permaneceram junto com suas vestes rasgadas.
32 Nā, ka oho a Ionārapa tama a Himea, a te tuakana o Rāwiri, ka kī, “Kei mea tōku ariki, ko ngā taitama katoa, ko ngā tama a te kīngi kua whakamatea nei; engari ko Amanono anake i mate. Ko tā Apohārama hoki tēnei i karanga ai, he mea whakatakoto nō te rā anō i whakaiti ai tērā i tōna tuahine, i a Tāmara.
32 E Jonadabe, o filho de Simeia, irmão de Davi, respondeu e disse: Não suponha o meu senhor que mataram todos os moços filhos do rei; porque somente Amnom está morto; porquanto, por convocação de Absalão, foi isto determinado desde o dia em que ele forçou sua irmã Tamar.
33 Nā, tēnā, kaua te ngākau o tōku ariki, o te kīngi e mea ki taua mea, e whakaaro, ko ngā tama katoa a te kīngi kua mate; kāhore, ko Amanono anake i mate.”
33 Agora, portanto, não leve, o meu senhor, esta coisa ao seu coração, o pensar que todos os filhos do rei estão mortos; porque somente Amnom está morto.
34 Rere ana ia a Apohārama. Nā, ko te marangatanga o ngā kanohi o te tamaiti e tūtei atu ana, ka titiro, nā, he nui te hunga e haere mai ana i te ara i te taha o te puke i tōna tuarā.
34 Mas Absalão fugiu. E o moço que mantinha a guarda levantou os seus olhos, e viu, e eis que vinham muitas pessoas pelo caminho da encosta à sua retaguarda.
35 Nā, ka mea a Ionārapa ki te kīngi, “Nanā, ko ngā tama a te kīngi te haere mai nei; e rite ana ki tā tāu pononga i mea ai.”
35 E Jonadabe disse ao rei: Eis que vêm os filhos do rei; como disse o teu servo, assim o é.
36 Mutu kau tāna kōrero, nā, ko te haerenga mai o ngā tama a te kīngi, ā, nui atu tō rātou reo ki te tangi; ā, nui atu te tangi i tangi ai te kīngi rātou ko āna tāngata katoa.
36 E sucedeu, tão logo ele terminou de falar, que chegaram os filhos do rei, e ergueram a sua voz e choraram; e também o rei e todos os seus servos choraram mui amargamente.
37 Rere ana ia a Apohārama, ā, haere ana ki a Tāramai tama a Amihuru, kīngi o Kehuru. Ko Rāwiri ia, tangihia ana e ia tāna tama i ngā rā katoa.
37 Então Absalão fugiu, e foi até Talmai, filho de Amiúde, rei de Gesur. E Davi se lamentava pelo seu filho todos os dias.
38 Heoi, rere ana a Apohārama, haere ana ki Kehuru, ā, e toru ōna tau ki reira.
38 Então Absalão fugiu, e foi até Gesur, e ali permaneceu três anos.
39 Nā, ka kōingo te ngākau o Kīngi Rāwiri kia haere ki a Apohārama; kua mārie hoki ia ki a Amanono, i te mea kua mate ia.
39 E a alma do rei Davi ansiava em ir até Absalão; porque ele estava consolado acerca de Amnom, sabendo que ele estava morto.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Samuel 13, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.