2 Reis 4
mri2012 (MRI2012) vs ARC
1 Nā, i tangi tētahi o ngā wāhine a ngā tama a ngā poropiti ki a Eriha, i mea, “Kua mate tāu pononga, tāku tahu; ā, e mōhio ana koe i wehi tāu pononga i a Ihowā. Nā, kua tae mai te kaiwhakatārewa moni ki te tango i āku tama tokorua hei pononga māna.”
1 E uma mulher das mulheres dos filhos dos profetas, clamou a Eliseu dizendo: Meu marido, teu servo, morreu; e tu sabes que o teu servo temia ao Senhor ; e veio o credor a levar-me os meus dois filhos para serem servos.
2 Nā, ka mea a Eriha ki a ia, “Ko te aha kia meatia e ahau māu? Whakaaturia mai; he aha tāu i roto i te whare?”
2 E Eliseu lhe disse: Que te hei de eu fazer? Declara-me que é o que tens em casa. E ela disse: Tua serva não tem nada em casa, senão uma botija de azeite.
3 Kātahi ia ka mea, “Haere, tonoa ētahi oko māu i waho, i ōu hoa tata katoa, hei ngā oko tahanga; kei torutoru.
3 Então, disse ele: Vai, pede para ti vasos emprestados a todos os teus vizinhos, vasos vazios, não poucos.
4 Ā, ka haere koe ki roto, ka tūtaki i te tatau ki a koutou ko āu tama, ā, ka riringi ki aua oko katoa; ā, me waiho ake i rahaki te mea kua kī.”
4 Então, entra, e fecha a porta sobre ti e sobre teus filhos, e deita o azeite em todos aqueles vasos, e põe à parte o que estiver cheio.
5 Nā, haere ana ia, ā, tūtakina ana te tatau ki a rātou ko āna tama; ā, kawea ana mai ngā oko ki a ia, ā, ko ia hei riringi ki roto.
5 Partiu, pois, dele e fechou a porta sobre si e sobre seus filhos; e eles lhe traziam os vasos, e ela os enchia.
6 Ā, ka kī ngā oko, ka mea atu ia ki tāna tama, “Mauria mai anō he oko ki ahau.”
6 E sucedeu que, cheios que foram os vasos, disse a seu filho: Traze-me ainda um vaso. Porém ele lhe disse: Não há mais vaso nenhum. Então, o azeite parou.
7 Kātahi ia ka haere, ka kōrero ki te tangata a te Atua. Anō rā ko tērā, “Haere, hokona taua hinu, ka utu i tāu moni tārewa, ā, ko te toenga hei oranga mō koutou ko āu tama.”
7 Então, veio ela e o fez saber ao homem de Deus; e disse ele: Vai, vende o azeite e paga a tua dívida; e tu e teus filhos vivei do resto.
8 Nā, i tētahi rā ka haere a Eriha ki Huneme, i reira hoki tētahi wahine nui; ā, tohea ana e tērā kia kai taro ia. Nā reira, i ōna haerenga katoa atu mā reira, peka ai ia ki reira ki te kai taro.
8 Sucedeu também um dia que, indo Eliseu a Suném, havia ali uma mulher rica, a qual o reteve a comer pão; e sucedeu que todas as vezes que passava, ali se dirigia a comer pão.
9 Nā, ka mea tērā ki tāna tahu, “Nanā, e mōhio ana ahau he tangata tapu nā te Atua tēnei e kōpikopiko nei mā tō tāua wāhi.
9 E ela disse a seu marido: Eis que tenho observado que este que passa sempre por nós é um santo homem de Deus.
10 Me hanga e tātou tētahi rūma nohinohi ki runga i te taiepa; ā, me whakapai he moenga mōna ki reira, he tēpu, he nohoanga, he tūranga rama; mō tōna haere mai ki a tātou, nā, ka peka ki reira.”
10 Façamos- lhe, pois, um pequeno quarto junto ao muro e ali lhe ponhamos uma cama, e uma mesa, e uma cadeira, e um candeeiro; e há de ser que, vindo ele a nós, para ali se retirará.
11 Nā, i tētahi rā ka tae mai ia ki reira, ā, peka ana ki taua rūma, takoto ana ki reira.
11 E sucedeu um dia que veio ali, e retirou-se àquele quarto, e se deitou ali.
12 Nā, ka mea ia ki tāna tangata, ki a Kehati, “Karangatia te Hunami nei.” Nā, karangatia ana e ia, ā, tū ana tērā ki tōna aroaro.
12 Então, disse ao seu moço Geazi: Chama esta sunamita. E chamando-a ele, ela se pôs diante dele.
13 Nā, ka mea ia ki te tangata, “Mea atu ki a ia, ‘Nanā, nāu katoa ēnei whakaaro i whakaaro mai ki a māua; ko te aha kia meatia māu? E mea ana rānei koe kia kōrerotia koe ki te kīngi, ki te rangatira ope rānei?’ ”
13 Porque lhe dissera: Dize-lhe: Eis que tu nos tens tratado com todo o desvelo; que se há de fazer por ti? Haverá alguma coisa de que se fale por ti ao rei ou ao chefe do exército? E dissera ela: Eu habito no meio do meu povo.
14 Nā, ka mea ia, “Ko te aha rā kia meatia māna?”
14 Então, disse ele: Que se há de fazer, pois, por ela? E Geazi disse: Ora, ela não tem filho, e seu marido é velho.
15 Nā, ka mea ake ia, “Karangatia ia.” Nā, karangatia ana ia e ia, ā, tū ana tērā i te kūwaha.
15 Pelo que disse ele: Chama-a. E, chamando-a ele, ela se pôs à porta.
16 Nā, ka mea ia, “Kei tēnei wā, kia taka mai anō te wā, ka awhi koe i te tama.”
16 E ele disse: A este tempo determinado, segundo o tempo da vida, abraçarás um filho. E disse ela: Não, meu senhor, homem de Deus, não mintas à tua serva.
17 Ā, ka hapū te wahine rā, ā, ka whānau he tama i taua wā, i te takanga mai anō, i tā Eriha i kōrero ai ki a ia.
17 E concebeu a mulher e deu à luz um filho, no tal tempo determinado, segundo o tempo da vida que Eliseu lhe dissera.
18 Ā, ka kaumātua te tamaiti, i tētahi rā ka haere ia ki tōna pāpā ki ngā kaikotikoti.
18 E, crescendo o filho, sucedeu que, um dia, saiu para seu pai, que estava com os segadores.
19 Nā, ka mea ia ki tōna pāpā, “Tōku mātenga, tōku mātenga!”
19 E disse a seu pai: Ai! A minha cabeça! Ai! A minha cabeça! Então, disse a um moço: Leva-o a sua mãe.
20 Ā, nō tāna mauranga i a ia, ā, ka tae ki tōna whaea, ka noho ia i runga i ōna turi, ā, poutūmārō noa te rā; kātahi ka mate.
20 E ele o tomou e o levou a sua mãe; e esteve sobre os seus joelhos até ao meio-dia e morreu.
21 Nā, haere ana ia ki runga, whakatakotoria ana ia ki te moenga o te tangata a te Atua, ā, tūtakina ana tērā e ia ki roto, puta ana ki waho.
21 E subiu ela e o deitou sobre a cama do homem de Deus; e fechou sobre ele a porta e saiu.
22 Nā, ka karanga ia ki tāna tahu, ka mea, “Tēnā, ungā mai tētahi o ngā taitama nā ki ahau, me tētahi o ngā kāihe, kia rere ai ahau ki te tangata a te Atua, ka hoki mai ai.”
22 E chamou a seu marido e disse: Manda-me já um dos moços e uma das jumentas, para que eu corra ao homem de Deus e volte.
23 Anō rā ko tērā, “He aha koe i haere ai ki a ia ināianei? Ehara nei hoki i te kōwhititanga marama, i te hāpati rānei.”
23 E disse ele: Por que vais a ele hoje? Não é lua nova nem sábado. E ela disse: Tudo vai bem.
24 Kātahi ka whakanohoia e ia te kāihe, ā, ka mea ki tāna tangata, “Ārahina atu, haere tonu; kaua e whakangāwaritia tāu rere mōku, kia mea atu rā anō ahau ki a koe.”
24 Então, albardou a jumenta e disse ao seu moço: Guia, e anda, e não te detenhas no caminhar, senão quando eu to disser.
25 Nā, haere ana ia, ā, ka tae ki te tangata a te Atua, ki Maunga Karamere.
25 Partiu ela, pois, e veio ao homem de Deus, ao monte Carmelo; e sucedeu que, vendo-a o homem de Deus de longe, disse a Geazi, seu moço: Eis aí a sunamita.
26 Nā, rere atu ki te whakatau i a ia. Ka mea ki a ia, ‘Kei te pai rānei koe? Kei te pai tāu tahu? Kei te pai rānei te tamaiti?’ ”
26 Agora, pois, corre-lhe ao encontro e dize-lhe: Vai bem contigo? Vai bem com teu marido? Vai bem com teu filho? E ela disse: Vai bem.
27 Ā, nō tōna taenga ki te tangata a te Atua, ki te puke, hopukia ana e ia ōna waewae. Nā, ka haere a Kehati ki te pana i a ia. Otiia ka mea te tangata a te Atua, “Waiho rā, e mamae ana hoki tōna ngākau; i hunā hoki tēnei e Ihowā i ahau, kīhai i whakaaturia ki ahau.”
27 Chegando ela, pois, ao homem de Deus, ao monte, pegou nos seus pés; mas chegou Geazi para a retirar; disse porém o homem de Deus: Deixa-a, porque a sua alma nela está triste de amargura, e o Senhor mo encobriu e não mo manifestou.
28 Kātahi ka mea tērā, “I tonoa rānei e ahau tētahi tama i tōku ariki? Kīhai ianei ahau i mea, ‘Kaua ahau e tinihangatia’?”
28 E disse ela: Pedi eu a meu senhor algum filho? Não disse eu: Não me enganes?
29 Kātahi ia ka mea ki a Kehati, “Whītikiria tōu hope, maua atu hoki tāku tokotoko i tōu ringa, ā, haere. Ki te tūtaki koe ki te tangata, kaua e owha ki a ia; ki te owha tētahi ki a koe, kaua e whakahoki kupu ki a ia; ā, whakatakotoria tāku tokotoko ki te mata o te tamaiti.”
29 E ele disse a Geazi: Cinge os teus lombos, e toma o meu bordão na tua mão, e vai; se encontrares alguém, não o saúdes; e, se alguém te saudar, não lhe respondas; e põe o meu bordão sobre o rosto do menino.
30 Nā, ka mea te whaea o te tamaiti, “E ora ana a Ihowā, e ora ana hoki tōu wairua, e kore ahau e whakarere i a koe.” Nā, whakatika ana ia, haere ana, i muri i te wahine.
30 Porém disse a mãe do menino: Vive o Senhor , e vive a tua alma, que não te hei de deixar. Então, ele se levantou e a seguiu.
31 Nā, ko Kehati kua pahemo i mua i a rāua, ā, whakatakotoria ana e ia te tokotoko ki te mata o te tamaiti; otiia kāhore he reo, kāhore hoki he ohonga ake. Heoi, hoki ana ia ki te whakatau i a ia, ā, ka kōrero ki a ia, ka mea, “Kīhai i korikori te tamaiti.”
31 E Geazi passou adiante deles e pôs o bordão sobre o rosto do menino; porém não havia nele voz nem sentido; e voltou a encontrar-se com ele e lhe trouxe aviso, dizendo: Não despertou o menino.
32 Ā, nō te taenga o Eriha ki te whare, nā, kua mate te tamaiti, e takoto ana i tōna moenga.
32 E, chegando Eliseu àquela casa, eis que o menino jazia morto sobre a sua cama.
33 Heoi, haere ana ia ki roto, tūtakina ana mai te tatau ki ā rāua tokorua, kei te īnoi ki a Ihowā.
33 Então, entrou ele, e fechou a porta sobre eles ambos, e orou ao Senhor .
34 Nā, piki ana ia ki runga, ā, takoto ana ki runga ki te tamaiti, ā, meatia iho ana tōna māngai ki tō tērā, ōna kanohi ki runga ki o tērā kanohi, ōna ringa ki runga ki o tērā ringa; nā, whārōrō ana ia ki runga ki a ia. Nā, kua mahana haere ngā kiko o te tamaiti.
34 E subiu, e deitou-se sobre o menino, e, pondo a sua boca sobre a boca dele, e os seus olhos sobre os olhos dele, e as suas mãos sobre as mãos dele, se estendeu sobre ele; e a carne do menino aqueceu.
35 Kātahi ia ka hoki iho, ka haere i roto i te whare, kotahi kōpikotanga; ā, ka piki ki runga, ka whārōrō ki runga ki a ia; nā, kua tihe te tamaiti, e whitu ngā tihetanga, kua titiro ngā kanohi o te tamaiti.
35 Depois, voltou, e passeou naquela casa de uma parte para a outra, e tornou a subir, e se estendeu sobre ele; então, o menino espirrou sete vezes e o menino abriu os olhos.
36 Kātahi tērā ka karanga ki a Kehati, ka mea, “Karangatia te Hunami nei. Heoi, karangatia ana e ia.” Nō te taenga mai o tērā ki a ia, ka mea ia, “Tangohia tāu tama.”
36 Então, chamou a Geazi e disse: Chama essa sunamita. E chamou-a, e veio a ele. E disse ele: Toma o teu filho.
37 Kātahi ka haere mai tērā, ka hinga ki ōna waewae, piko ana ki te whenua. Nā, hāpainga ana e ia tāna tama, puta atu ana.
37 E veio ela, e se prostrou a seus pés, e se inclinou à terra; e tomou o seu filho e saiu.
38 Nā, ka tae anō a Eriha ki Kirikara; ā, he matekai i te whenua; ā, i tōna aroaro ngā tama a ngā poropiti e noho ana; ā, ka mea ia ki tāna tangata, “Whakaekea te kōhua nui, kōhuatia he kai mā ngā tama a ngā poropiti.”
38 E voltando Eliseu a Gilgal, havia fome naquela terra; e os filhos dos profetas estavam assentados na sua presença; e disse ao seu moço: Põe a panela grande ao lume e faze um caldo de ervas para os filhos dos profetas.
39 Nā, ka haere tētahi ki te pārae ki te kohi pūwhā, ka kite i te hue māori, ka kohia e ia he hue māori, kī tonu tōna kākahu; haere ana, katokatohia ana ki roto ki te kōhua, ki ngā mea i kōhuatia rā; kīhai hoki i mōhiotia e rātou.
39 Então, um saiu ao campo a apanhar ervas, e achou uma parra brava, e colheu dela a sua capa cheia de coloquíntidas; e veio e as cortou na panela do caldo; porque as não conheciam.
40 Heoi, ringihia ana e rātou hei kai mā ngā tāngata. Heoi, i a rātou e kai ana i te mea i kōhuatia rā, ka karanga rātou, ka mea, “He mate kei roto i te kōhua, e te tangata a te Atua!” Nā, kīhai i taea te kai.
40 Assim, tiraram de comer para os homens. E sucedeu que, comendo eles daquele caldo, clamaram e disseram: Homem de Deus, há morte na panela. Não puderam comer.
41 Otiia i mea ia, “Tēnā, kawea mai he parāoa.” Nā, makā ana e ia ki roto ki te kōhua; ā, ka mea ia, “Ringihia mā te hunga nei, kia kai rātou.” Nā, kua kore he hē i roto i te kōhua.
41 Porém ele disse: Trazei, pois, farinha. E deitou- a na panela e disse: Tirai de comer para o povo. Então, não havia mal nenhum na panela.
42 Nā, ka tae mai tētahi tangata o Paara-Hariha, ka mauria mai he taro mātāmua mā te tangata a te Atua, e rua tekau ngā taro, he mea pārei, me ētahi hua wīti i roto i tāna kōpaki. Ā, ka mea ia, “Hoatu ki te hunga nei, kia kai rātou.”
42 E um homem veio de Baal-Salisa, e trouxe ao homem de Deus pães das primícias, vinte pães de cevada e espigas verdes na sua palha, e disse: Dá ao povo, para que coma.
43 Anō rā ko tāna tuari, “Ha, me hoatu rānei tēnei e ahau mā ngā tāngata kotahi rau?”
43 Porém seu servo disse: Como hei de eu pôr isso diante de cem homens? E disse ele: Dá-o ao povo, para que coma; porque assim diz o Senhor : Comer-se-á, e sobejará.
44 Heoi, hoatu ana e ia ki tō rātou aroaro, ā, kainga ana e rātou, ā, toe ake; i rite tonu ki tā Ihowā kupu.
44 Então, lhos pôs diante, e comeram, e deixaram sobejos, conforme a palavra do Senhor .
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 2 Reis 4, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.