1 Samuel 20

mri2012 (MRI2012) vs NTLH

Sair da comparação
NTLH Nova Tradução na Linguagem de Hoje 2000
1 Nā, ka rere a Rāwiri i Naioto o Rama, ā, ka tae, ka kōrero ki a Honatana, “I aha ahau? He aha tōku hē? He aha hoki tōku hara i te aroaro o tōu pāpā, i whai ai ia kia whakamatea ahau?”
1 Então Davi fugiu da casa dos profetas , em Ramá, foi até o lugar onde Jônatas estava e disse: — O que foi que eu fiz? Qual foi o meu crime? Que mal fiz eu ao seu pai, para ele querer me matar?
2 Nā, ka mea tērā ki a ia, “Kāhore rāpea, e kore koe e mate. Nanā, e kore e meatia e tōku pāpā tētahi mea, nui, iti rānei; ki te kāhore e whakakitea mai e ia ki ahau; ā, he aha tēnei mea e hunā ai e tōku pāpā i ahau? Ehara tēnā.”
2 Jônatas respondeu: — Que Deus não permita que você morra! O meu pai me conta tudo o que faz, seja importante ou não. Ele não esconderia isso de mim. Isso não é bem assim!
3 Nā, ka oati anō a Rāwiri, ka mea, “E tino mōhio ana tōu pāpā kua manakohia ahau e koe; koia ia i mea ai, ‘Kei mōhiotia tēnei e Honatana, kei pōuri ia.’ Otiia, e ora ana a Ihowā, e ora ana hoki tōu wairua, he hīkoinga kotahi noa ko te mate mōku.”
3 Mas Davi respondeu: — O seu pai sabe muito bem o quanto você gosta de mim. Por isso, resolveu não deixar que você fique sabendo dos planos dele, para você não sofrer muito. Eu juro pela sua vida e pela vida de Deus, o
4 Kātahi a Honatana ka mea ki a Rāwiri, “He aha nei te mea e hiahiatia ana e tōu wairua, ka meatia tonutia e ahau māu.”
4 — O que você quer que eu faça? — perguntou Jônatas.
5 Nā, ka mea a Rāwiri ki a Honatana, “Nanā, āpōpō ka kōwhiti te marama, ā, ko te tikanga kia noho tahi ai ahau me te kīngi ki te kai; nā, tukua ahau kia haere, kia piri ai ahau ki te pārae ā te ahiahi rā anō o te toru o ngā rā.
5 Davi respondeu: — Amanhã é a
6 Ki te ui ia tōu pāpā mō tōku ngaro, ko reira koe ka kī atu, ‘I tono kaha a Rāwiri ki ahau kia tukua ia kia rere ki tōna pā, ki Pēterehema; kei reira hoki te patunga tapu o te tau mā te hapū katoa.’
6 Se o seu pai notar que eu não estou à mesa, diga que eu pedi a você para me deixar ir com urgência a Belém, pois está na época de toda a minha família oferecer lá o sacrifício anual.
7 Ki te pēnei mai tāna kī, ‘E pai ana!’ Ka mau te rongo ki tāu pononga; e nui rawa ia tōna riri, kātahi koe ka mōhio kua takoto te kino i a ia.
7 Se ele disser: “Está bem”, eu estarei salvo. Mas, se ele ficar com raiva, então você ficará sabendo que ele está com más intenções.
8 Nā reira, kia pai tāu mahi ki tāu pononga, nāu nei hoki i mea tāu pononga kia uru taua ki tā Ihowā kawenata. Otiia ki te mea he kino tōku, māu ahau e whakamate; kia kawea atu hoki ahau e koe ki tōu pāpā hei aha?”
8 Peço que você me faça este favor e cumpra assim a promessa sagrada que me fez. Porém, se eu sou culpado, mate-me você mesmo! Por que deixar o seu pai fazer isso?
9 Nā, ka mea a Honatana, “Kaua tēnā e meatia ki a koe; engari ki te mōhio kau ahau kua takoto i tōku pāpā kia whakapākia he kino ki a koe, e kore ianei e kōrerotia e ahau ki a koe?”
9 — Nem pense numa coisa dessas! — respondeu Jônatas. — Se eu soubesse que o meu pai estava mesmo resolvido a acabar com você, acha que eu não o avisaria?
10 Kātahi a Rāwiri ka mea ki a Honatana, “Mā wai e kōrero ki ahau, ki te pakeke te kupu e whakahokia e tōu pāpā ki a koe?”
10 Então Davi perguntou: — E, se o seu pai responder com raiva, quem vai me avisar?
11 Anō rā ko Honatana ki a Rāwiri, “Haere mai, tāua ka haere ki te pārae.” Nā, haere ana rāua tokorua ki te pārae.
11 Jônatas respondeu: — Venha comigo, vamos até o campo. Eles foram,
12 Nā, ka mea a Honatana ki a Rāwiri, “Ko Ihowā, ko te Atua o Īharaira, hei kaititiro; māku e rapu te whakaaro o tōku pāpā i tēnei wā pea āpōpō, i te toru rānei o ngā rā; ki te mea he pai mō Rāwiri, e kore ianei ahau e tuku tonu atu, e whakaatu ki a koe?
12 e Jônatas disse a Davi: — Que o
13 Kia meatia tēnei e Ihowā ki a Honatana, me ētahi atu mea; pēnā he kino tā tōku pāpā e pai ai mōu, ā, ka kore ahau e whakaatu ki a koe, ka tuku i a koe kia haere i runga i te rangimārie; ā, kia noho a Ihowā ki a koe kia pērā me ia i noho ki tōku pāpā.
13 Mas, se ele tiver a intenção de fazer alguma coisa contra você, que o Senhor Deus me mate se eu não enviar uma mensagem a você e não deixá-lo ir embora são e salvo! Que o Senhor esteja com você, assim como esteve com o meu pai!
14 Ā, kaua anō e waiho i tōku oranga anake tāu whakaputa i tō Ihowā aroha ki ahau, kia kaua ahau e mate;
14 E agora, se eu continuar vivo, cumpra a sua promessa sagrada e seja fiel a mim. Mas, se eu morrer,
15 kauaka anō hoki e hautopea atu tōu aroha ki tōku whare ā ake ake; kauaka rawa, ina hautopea atu e Ihowā ngā hoariri katoa o Rāwiri i te mata o te whenua.”
15 trate sempre a minha família com bondade. E, quando o Senhor destruir completamente todos os nossos inimigos,
16 Heoi, ka whakarite kawenata a Honatana ki te whare o Rāwiri, ka mea, “Kia rapu utu anō a Ihowā i te ringa o ngā hoariri o Rāwiri.”
16 que nós não quebremos a promessa que fizemos um ao outro. Se você a quebrar, Deus o castigará.
17 Ā, i mea a Honatana kia oati anō a Rāwiri; he aroha hoki nōna ki a ia; i aroha hoki ia ki a ia, me te mea ko te aroha ki tōna wairua ake.
17 Novamente Jônatas fez um juramento de amizade a Davi, pois ele amava Davi como a si mesmo.
18 Kātahi a Honatana ka mea ki a ia, “Āpōpō te kōwhiti ai te marama; ā, ka kitea tōu ngaromanga, ka takoto kau hoki tōu nohoanga.
18 E disse a Davi: — Amanhã é a Festa da Lua Nova, e, se você não estiver lá, a sua falta será notada.
19 Ā, ka toru ōu rā e noho ana, kia hohoro tōu haere ki raro, ā, ka tae ki te wāhi i piri ai koe i te rā i kōrerotia ai, ā, ka noho ki te taha o Ētere kōhatu.
19 Depois de amanhã a sua falta será notada ainda mais. Assim vá para o lugar onde você se escondeu da outra vez e fique atrás do monte de pedras que há ali.
20 Ā, māku e kōpere ētahi pere kia toru ki tōna taha, ānō e kōpere ana ki tētahi kōperenga pere.
20 Então eu atirarei três flechas, como se o monte de pedras fosse um alvo.
21 Nā, ka tono ahau i te tamaiti, ‘Tīkina, rapua ngā pere.’ Ki te mea atu ahau ki te tamaiti, ‘Nei nā ngā pere, kei tēnei taha ōu, tīkina mai,’ kātahi koe ka haere mai; e mau ana hoki te rongo ki a koe, kāhore hoki he rawa, e ora ana a Ihowā.
21 Aí direi ao meu empregado para ir buscá-las. Se eu disser a ele: “Olhe, as flechas estão para cá de você, pegue-as” — isso quer dizer que tudo está bem, e você pode sair. Eu juro por Deus, o Senhor , que nesse caso você não estará em perigo.
22 Ki te pēnei ia tāku kī atu ki te tamaiti, ‘Nā, ko ngā pere, kei tua atu i a koe,’ kātahi koe ka haere atu; he mea tono hoki koe nā Ihowā.
22 Mas, se disser a ele: “As flechas estão mais para lá de você” — então fuja, pois o Senhor estará mandando que você vá.
23 Nā, ko tēnei mea i kōrerotia nei e tāua, nanā, kei waenganui i a tāua a Ihowā ā ake ake.”
23 Quanto à promessa que fizemos um ao outro, o Senhor Deus nos ajudará a cumpri-la para sempre.
24 Heoi, piri ana a Rāwiri ki te pārae; ā, i te kōwhititanga o te marama ka noho te kīngi ki te kai.
24 Então Davi se escondeu no campo. O rei Saul chegou para a Festa da Lua Nova
25 Ā, i te noho te kīngi ki tōna nohoanga ō mua iho, ki te nohoanga i te pakitara; i whakatika anō hoki a Honatana, ā, ka noho a Āpanēre ki te taha o Haora; nā, e takoto kau ana tō Rāwiri wāhi.
25 e sentou-se para comer no lugar de costume, perto da parede. Abner sentou-se ao lado de Saul, e Jônatas, na sua frente. Mas o lugar de Davi ficou vazio.
26 Ahakoa rā kīhai i puaki tētahi kupu a Haora i taua rā; i mea hoki ia, “Kua pā tētahi mea ki a ia, kāhore anō kia kore noa tōna poke; inā kāhore anō kia kore noa tōna poke.”
26 Naquele dia Saul não disse nada porque pensou: “Deve ter acontecido alguma coisa com ele, e de certo ele não passou pela cerimônia de purificação .”
27 Nā, i te aonga ake, arā i te rua o ngā rā o te marama, e takoto kau ana anō tō Rāwiri wāhi. Nā, ka mea a Haora ki tāna tama, ki a Honatana, “Nā te aha te tama a Hehe tē haere mai ai ki te kai inanahi, ināianei?”
27 No dia seguinte, o segundo dia da Festa da Lua Nova, o lugar de Davi continuava desocupado. Aí Saul perguntou a Jônatas: — Por que Davi não veio comer nem ontem nem hoje?
28 Nā, ka utua e Honatana ki a Haora, “I tono kaha a Rāwiri ki ahau kia tukua ia kia haere ki Pēterehema;
28 Jônatas respondeu: — Ele me pediu licença para ir a Belém.
29 i mea mai hoki ia, ‘Tukua ahau kia haere, he patunga tapu hoki tā tō mātou hapū i taua pā; nā tōku tuakana pū anō hoki ahau i poroaki mai. Nā, ki te mea kua manakohia ahau e koe, tukua ahau kia rere atu kia kite i ōku tuākana.’ Koia ia tē haere mai ai ki te tēpu a te kīngi.”
29 Ele me disse: “Deixe-me ir a Belém porque a minha família está lá fazendo a festa do sacrifício, e o meu irmão mandou que eu também fosse. Se você é meu amigo, deixe que eu vá ver os meus parentes.” E Jônatas continuou: — É por isso que ele não está no seu lugar, à mesa.
30 Ko te tino muranga o te riri o Haora ki a Honatana, ka mea ki a ia, “E te tama a te wahine parori kē, tutū! Kāhore rānei ahau i te mōhio kua tango koe i te tama a Hehe, hei mea whakamā ki a koe tonu, hei mea whakamā hoki ki te hahaketanga o tōu whaea?
30 Então Saul ficou muito zangado com Jônatas e disse: — Seu filho de uma mulher à toa! Agora eu sei que você passou para o lado de Davi, trazendo desonra para você e para a sua mãe!
31 I ngā rā katoa e ora ai te tama a Hehe ki runga ki te whenua, e kore koe e tū, me tōu rangatiratanga. Nā, tonoa kia tīkina ia ki ahau, kua tino takoto hoki te mate mōna.”
31 Enquanto Davi for vivo, você não será rei deste país. Vá agora e traga-o aqui porque é preciso que ele morra!
32 Nā, ka whakahoki a Honatana ki tōna pāpā, ka mea ki a ia, “Kia whakamatea ia mō te aha? I aha ia?”
32 — Por que é que ele deve morrer? — perguntou Jônatas. — O que foi que ele fez?
33 Nā, ko te werohanga a Haora i te tao ki a ia, hei patu mōna. Kātahi a Honatana ka mōhio kua takoto i tōna pāpā te mate mō Rāwiri.
33 Então Saul atirou a sua lança contra Jônatas para matá-lo. E assim Jônatas compreendeu que o seu pai estava mesmo resolvido a matar Davi.
34 Heoi, ka whakatika atu a Honatana i te tēpu, mura tonu hoki tōna riri, kīhai anō i kai i te rua o ngā rā o te marama; i pōuri hoki ia mō Rāwiri, mōna i meinga e tōna pāpā kia whakamā.
34 Jônatas levantou-se furioso da mesa e não comeu nada naquele dia, o segundo dia da Festa da Lua Nova. Ele estava muito sentido porque Saul tinha insultado Davi.
35 Nā, i te ata ka haere a Honatana ki te pārae i te wā i whakaritea ki a Rāwiri, rāua ko tētahi tamaiti nohinohi.
35 Na manhã seguinte ele foi ao campo a fim de encontrar Davi, como tinham combinado. Levou consigo um rapazinho
36 Nā, ka mea ia ki taua tamaiti, “Rere atu ki te rapu i ngā pere e kōperea atu ana e ahau.” Ko te rerenga atu o te tamaiti, nā, kōperea atu ana e ia he pere ki kō noa atu i a ia.
36 e disse: — Corra e vá buscar as flechas que eu atirar. O rapaz correu, e Jônatas atirou uma flecha que passou além dele.
37 Ā, nō te taenga atu o te tamaiti ki te wāhi i te pere i kōperea nei e Honatana, ka karanga a Honatana i muri i te tamaiti, ka mea, “Kāhore iana te pere i kō atu i a koe nā?”
37 Quando o rapaz chegou ao lugar onde a flecha tinha caído, Jônatas gritou: — A flecha caiu mais para lá de você!
38 Nā, ka karanga anō a Honatana i muri i taua tamaiti, “Kia kakama, kia hohoro, kaua e tū.” Nā, kohikohia ana ngā pere e te tamaiti a Honatana, ā, haere mai ana ki tōna rangatira.
38 Não fique aí parado! Ande logo! O rapaz pegou as flechas e voltou para perto do seu patrão,
39 Otiia kīhai tētahi mea i mōhiotia e taua tamaiti; engari a Honatana rāua ko Rāwiri, i mōhio rāua ki tōna tikanga.
39 não sabendo o que queria dizer tudo aquilo — somente Jônatas e Davi sabiam.
40 Nā, ka hoatu e Honatana āna patu ki tāna tamaiti, ka mea ki a ia, “Haere, kawea atu ki te pā.”
40 Aí Jônatas entregou as suas armas ao rapaz e mandou que as levasse de volta para a cidade.
41 Ā, nō te haerenga o taua tamaiti, nā, ka whakatika mai a Rāwiri i te taha ki te tonga, ā, ka tāpapa ki te whenua, e toru hoki ōna pikonga iho. Nā, ka kihi rāua i a rāua, ka tangi hoki tētahi ki tētahi, ā, rahi noa ake tā Rāwiri.
41 Depois que o rapaz foi embora, Davi saiu de trás do monte de pedras, jogou-se no chão e encostou o rosto na terra três vezes. Então eles se beijaram chorando. E a tristeza de Davi era maior do que a de Jônatas.
42 Nā, ka mea a Honatana ki a Rāwiri, “Haere i runga i te rangimārie. Kua oati nei hoki tāua i runga i te ingoa o Ihowā, kua mea tāua, ‘Hei waenganui a Ihowā i a tāua hei waenganui hoki i ōku uri, i ōu uri mō ake tonu atu.’ ” Nā, whakatika ana ia, ā, haere ana; ko Honatana hoki i haere ki te pā.
42 Aí Jônatas disse a Davi: — Deus esteja com você! O Então Davi partiu, e Jônatas voltou para a cidade.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar 1 Samuel 20, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.