Atos 27
Gourmanchéma NT (GUX_ULB) vs VC
1 Ban jagi ke ti ba kua ku ñinbiagu ki gedi Itali, ke bi taa Pɔli yeni ya kpaada n sieni ki mubni Ogusti sejenba kobga yudaano nui nni, ke bi yii o Juliwusi.
1 Logo que foi determinado que embarcássemos para a Itália, Paulo foi entregue com outros presos a um centurião da coorte Augusta, chamado Júlio.
2 Ti den kua ya ñinbiagu n ñani Adramiti ki ba balni Asi ñinkunu. yeni ke ti den kua mi ñincianma nni. Aristarki, Maseduani diema nni Tesaloniki jua den yegi yeni ti.
2 Embarcamos num navio de Adramito que devia costear as terras da Ásia, e levantamos âncora. Em nossa companhia estava Aristarco, macedônio de Tessalônica.
3 Lan fiifandi, ti den sedi Sidɔn dociamu nni, lankani, Juliwusi den kubi Pɔli yeni mi yanduanma, hali ki cabi o ke o gedi ki ban ga o kpiiba cangu.
3 No dia seguinte, fazendo escala em Sidônia, Júlio, usando de bondade com Paulo, permitiu-lhe ir ver os seus amigos e prover-se do que havia de necessário.
4 Tin ñani lankani, ti den suagi liiga mi ñincianma nni ki sedi Cihipri kpendegli kani, naani n legni ti yeni u faalu, kelima u faalu den togdi ti.
4 Dali, fazendo-nos ao mar, fomos navegando perto das costas de Chipre, por nos serem contrários os ventos.
5 tin pendi ki nagi Sisili yeni Panfili ñinkunu, ke ti sedi Miira, Lusi diema nni.
5 Tendo atravessado o mar da Cilícia e da Panfília, chegamos a Mira, cidade da Lícia.
6 Lankani i ke sejenba kobga yudaano la ñinbiagu ke ku ñani Aleksandri ki caa Itali, Ke o kuani ti ku niinni.
6 O centurião encontrou ali um navio de Alexandria, que rumava para a Itália, e fez-nos passar para ele.
7 Tin fii ki cuoni waamu waamu nani dana bá, ki mɔndi ki pundi Kinidi, u faalu ki tuo ke tin tin cuoni, lanwani ii, ti den kpibi u sanu ki toli ki balni Kreti ñinkunu naani n liegi ki toli Salmɔni.
7 Por muitos dias navegamos lentamente e com dificuldade até diante de Cnido, onde o vento não nos permitiu aportar.
8 Ti den cuoni yeni fala ki balni u ñinkunu hali ki ban pundi kaanu bá ke bi yii Feri Hafensi ki u kuu yeni Laseya dociamu.
8 Fomos então costeando ao sul da ilha de Creta, junto ao cabo Salmona. Navegando com dificuldade ao longo da costa, chegamos afinal a um lugar, a que chamam Bons Portos, perto do qual está a cidade de Lasaia.
9 Ti den sedi likani ke li waagi waamu, kelima Juufinba nɔlolma mo den pendi o, li cenli ti sanu po ji den bia, lanyapo, Pɔli den tuodi ki waani ba,
9 Passara o tempo - já havia passado a época do jejum - e a navegação se tornava perigosa. Paulo advertiu-os:
10 ki maadi, “N yegni, N la ke tin bua fii ya sanu ne baa pia mi janjanma, ti go ba biani a bona boncianli, laa tie a tuga yeni ku ñinbiagu baba ka, ama, ti miana mo.”
10 Amigos, vejo que a navegação não se fará sem perigo e sem graves danos, não somente ao navio e à sua carga, mas ainda às nossas vidas.
11 Ama sejenba kobga yudaano den cengi o ñinbiakudlo yeni o bondaano maama i, o den ki cengi Pɔli maama.
11 O centurião, porém, dava mais crédito ao piloto e ao mestre do que ao que Paulo dizia.
12 Kelima li den ki ŋani ku faawaagu ń cua ki naa ti li ñinbiayaali kani a ninbiakudla boncianla den cegli ba ke ban fii likani, biya ba mɔndi ki pundi Foniksi, ku fawaagu ń naa ba lanpo. Foniksi tie Kreti ñinbiayaali ki ye yaanga nintuali yeni yanbangu nintuali sanu po.
12 O porto era impróprio para passar o inverno, pelo que a maior parte deles foi de parecer que se retornasse ao mar, na esperança de chegar a Fenice, para passar ali o inverno, por ser esse um porto de Creta, abrigado dos ventos do sudeste e do nordeste.
13 Yanbangu faalu ń cili ki figi suo suo, bi den bani ke ban bua maama n yeni, ke bi yugdi ti kudkpiagdi, ki fii, ki balni Kreti ñinkunu, kaa fagi yeni li jaali.
13 Soprava então brandamente o vento sul. Julgavam poder executar os seus planos. Levantaram a âncora e foram costeando de perto a ilha de Creta.
14 Ama lan yani waamu, ku faaciangu yu n figi yeni u paalu ke bi yii u Erakilɔn nũani li kpendegli po, ki figi boncianla.
14 Mas, não muito depois, veio do lado da ilha um tufão chamado Euroaquilão.
15 Ku ñinbiagu den ki fidi ki ba tuogi ku faaciangu; nani kun den ki tuo pegdima yeni ii, bi ji den ŋa ke ku faaciangu tugi ku ñinbiagu ki caa yeni gu kun bua naani.
15 Sem poder resistir à ventania, o navio foi arrebatado e deixamo-nos arrastar.
16 Ti den tɔgni ki balni naani ke Kawuda kpendegli legni ti; ti den la fala paaa ki ti fidi ki seni ki ñinbiabigu yaaga n ba faabi ti.
16 Impelidos rapidamente para uma pequena ilha chamada Cauda, conseguimos, com muito esforço, recolher o batel.
17 Ban fidi ki yugdi ki ñinbiabiga ki kuani, ke bi taa u baabu, ki loli ki tabni ku ñinbiaciangu. Bi den jie ke ku ñinbiagu ń da ti gedi ki tuoni Sirti tanbiibenli, lanwani ii, bi den gbabi ki jiini a ñinbiacaba ki ji ŋa ke ku faagu tudi ku ñinbiagu.
17 Içaram-no e, depois, como meio de segurança, cingiram o navio com cabos. Então, temendo encalhar em Sirte, arriaram as velas e entregaram-se à mercê dos ventos.
18 ku taafaagu den figi ki pua ti hali boncianla, lanwani ii, bi den cili ki ñangi ku ñinbiagu tuga ki lu mi ñima nni.
18 No dia seguinte, sendo a tempestade ainda mais violenta, atiraram fora a carga.
19 Li daataali daali ku ñinbiagu tuonsɔnba den taa bi tuonsɔntiadi ki luni mi ñima nni.
19 No terceiro dia, atiramos para fora com as nossas próprias mãos os acessórios do navio.
20 Nani lan den tieni dana ke u yienu yeni a ŋmaabila den ki ñani, ke ku taafaagu mo pua ti yeni, ti naa ji den daani ke ti ba baa faabma bakuli.
20 Ora, não aparecendo por muitos dias nem sol nem estrelas e sendo batidos por forte tempestade, tínhamos por fim perdido toda a esperança de sermos salvos.
21 Ban den tieni lanya dana kaa dini liba yeni, ke Pɔli sedi ku ñinbiagu tuonsɔnba siiga ki yedi ba, “N yegni, i den ya cengi n gadi, i den kan fii ki cua Kreti tin kua ya janjanma nni ke ti ye ne yeni tin biani yaali ne kuli.
21 Desde muito tempo ninguém havia comido nada. Paulo levantou-se no meio deles e disse: Amigos, deveras devíeis ter-me atendido e não ter saído de Creta, e assim evitar esse perigo e essas perdas.
22 N ji tigni yi ke yin paani i pala, kelima ti siiga nni nilo ji kan biani o miali, li ya ki tie ku ñinbiagu yaagu n ba bia yaa ka.
22 Agora, porém, vos admoesto a que tenhais coragem, pois não perecerá nenhum de vós, mas somente o navio.
23 Kelima, ku ñiagu nni, min cɔlni yua ya sanŋɔdma ki go pugi ya tienu maleki won legdi n po.
23 Esta noite apareceu-me um anjo de Deus, a quem pertenço e a quem sirvo, o qual me disse:
24 ki yedi nni, 'Da jie Pɔli, a ba pundi Sesari nintuali, go diidi, U Tienu ŋancianma po, o guuni a yaaba n yegi yeni a ne ke obakuli kan biani o miali.
24 Não temas, Paulo. É necessário que compareças diante de César. Deus deu-te todos os que navegam contigo.
25 Lanwani ii, yin paanii pala kelima n bani ke li ba tieni wan waani nni maama i.
25 Por isso, amigos, coragem! Eu confio em Deus que há de acontecer como me foi dito.
26 Ama ti ba gedi ki tuoni kpendegli jaali i.”
26 Vamos dar a uma ilha.
27 Tin pundi piiga n ñiataagu, ke ti li kubi ti sanu Adriatiki ñincianma po yeni, ku yɔgsiigu, a ñinbiakudla tama ke ti nagdi gbangbanli i.
27 Já estávamos na décima quarta noite, pelo mar Adriático, quando, pela meia-noite, os marinheiros pressentiram que estavam perto de alguma terra.
28 Ban bigni mi ñima ñuamu, ki la miada piina (m 40); lan gedi waamu ban biigi ki la miada piitaa (m 30)
28 Então, atirando a sonda, perceberam que a profundidade era de vinte braças. Depois, um pouco mais adiante, viram que era de quinze braças.
29 Bi den jie ke ti ba tuoni tangbaagu i, lani n den cedi ke bi jiini ku ñinbiagu kugkpiaga na, ki ji jaandi ke lan fandi tonma.
29 Temendo que déssemos em algum recife, lançaram quatro âncoras da popa, esperando ansiosos que amanhecesse o dia.
30 A ñinbiakudla den bua ban ña ki ŋa ku ñinbiagu, ki jiini mi faabma ñinbiabiga mi ñima nni, ki ji tie nani bi bua jiini liiga ya kudkpiagdi yeni,
30 Imediatamente, os marinheiros procuraram fugir e, sob o pretexto de largar as âncoras da proa, lançaram o bote ao mar.
31 Ama Pɔli den yedi seje yudaano yeni sejenba, “Bi niba ne yaa ye ku ñinbiagu nni, i kan baa faabma.”
31 Paulo disse ao centurião e aos soldados: Se estes homens não permanecerem no navio, não podereis salvar-vos.
32 Lanwani ii, sejenba den jia ki ñinbiabiga baabi ki ŋa ke ki gedi fagma.
32 Os soldados cortaram, então, os cabos do bote e deixaram-no cair.
33 Lan cili ki fandi, ke Pɔli paani bi pala ke ban la mi jiema ki di. O den maadi, “Dinne tie li piiga n danaali n yeni ke i guu kaa di liba kuli; jiema ki kua i ñɔbu nni.
33 Enquanto ia amanhecendo, Paulo encorajou a todos que comessem alguma coisa, e disse: Já faz hoje catorze dias que estais em jejum, sem comer nada.
34 Lanwani ii, n paandi i pala ke yin kali ki bɔgdi mi jiema ki taani ki di, kelima li ba todi yin baa mi faabma. I siiga bá niyendo kan biani o yudi bá yuyengu.”
34 Rogo-vos que comais alguma coisa, no interesse de vossa vida, porque nem um cabelo da cabeça de alguém de vós perecerá.
35 Wan maadi lani, ke o taa kpanu, ki jaandi U Tienu bi kuli ya nunbu nni. Ki ŋmiidi kpanu, ki cili ki ŋmani.
35 Tendo dito isso, tomou do pão, pronunciou uma bênção na presença de todos e, depois de parti-lo, começou a comer.
36 Ke bikuli la li papaali ki dini.
36 Com isso, todos cobraram ânimo e puseram-se igualmente a comer.
37 Ti den tie niba 276 ku ñinbiagu nni.
37 No navio éramos ao todo duzentas e setenta e seis pessoas.
38 Ban dini ki guo, ke bi luni ban tugi ya ŋalkaama (kpanu tiibima) mi ñima nni, ki bua ban yuagi ku ñinbiagu.
38 Depois de terem comido à vontade, aliviaram o navio, atirando o trigo ao mar.
39 Lan den fandi i, bi den ki bandi ban nanli ya tinga, Ama bi den la ñinlaagu ke ku jaali tie tanbiinbenli. Bi den maali ke ban gedi ki sieni ku ñinbiagu lankani i.
39 Afinal, clareou o dia. Os marinheiros não reconheceram a terra, mas viram uma enseada com uma praia, na qual tencionavam encalhar o navio, caso o pudessem.
40 Bi den jia ti kudkpiagdi ki ŋa ke ti mii mi ñima nni, layognu ke bi pɔbdi ki duoni a ñinbiacaba ke u faalu pieni ku ñinbiagu ki gedi yeni gu li jaali po.
40 Levantaram as âncoras e largaram ao mesmo tempo as amarras dos lemes. Desfraldaram ao vento a vela mestra e rumaram para a praia.
41 Bi den sedi faali lie ń cendi naani i, ke ku ñinbiagu gedi ki feli ku tanbiingu nni. Liiga den feli ki cedi ke ku ñinbiagu se kaanyendu kaa migni. Ama a ñinguona den pua paama, ki mudi ku ñinbiagu puoli.
41 Mas deram numa língua de terra, e o navio encalhou aí. A proa, encalhada, permanecia imóvel, ao mesmo tempo que a popa se abria com a força do mar.
42 Sejenba den jagi ke ban kpa a kpaada, ban da ti dugi ki ciadi.
42 Os soldados tencionavam matar os presos, por temerem que algum deles fugisse a nado.
43 Ama sejeyudaano den bua wan faabi Pɔli, lani n den cedi ke o yie bi jagli. O den yedi ke yaaba n ba fidi ki dugi mi ñima ń dugi ki pundi li jaali po.
43 O centurião, porém, querendo salvar Paulo, impediu que o fizessem e ordenou que aqueles que pudessem nadar fossem os primeiros a lançar-se ao mar e alcançar a terra.
44 Ya niba n sieni den ŋɔdi bi tiaba i a taaba po yaaba n sieni ban baa yaali ku ñinbiagu nni, ke li ba todi ban dugi ki pundi li jaali. Li den tieni yeni i, ke tikuli baa mi faabma ki pundi li jaali (ki tinga) po.
44 Os demais, uns atingiram a terra em tábuas, outros em cima dos destroços do navio. Desse modo, todos conseguiram chegar à terra, sãos e salvos.
Atalhos do teclado
- Capítulo anterior←
- Próximo capítulo→
- Versículo anteriork
- Próximo versículoj
- Limpar seleçãoEsc
- Esta ajuda?
Estude este capítulo no WhatsApp
Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Atos 27, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.