Lucas 15

Sempaisi Ne Kaiwo Mirarebanai (AMK) vs ACF

Sair da comparação
ACF Almeida Corrigida Fiel
1 Na rahida bei, inontarai efanduhi pajaki we Mananu Kaisarifoi manea, tutu inontaraio siai bitoya kontai, era ma etaramididau Yesusi. Inontarai nansa, Yahudifosa esahusa we inontarai ene sasari fiabai disa.
1 E Chegavam-se a ele todos os publicanos e pecadores para o ouvir.
2 Ampafe inontarai eweFarisi tutu mantaunau Kaiwo Musai soi fosa ewatisa nana fo emadu wawerasa paria. Eteyo, “Is! Inontarai nini minohi ria inontaraio ebeng kahai tutu dampi ruhiai ria sa.”
2 E os fariseus e os escribas murmuravam, dizendo: Este recebe pecadores, e come com eles.
3 Yesusi tarao emadu tonana ne ampafe deiriri fiyiwansoai nini.
3 E ele lhes propôs esta parábola, dizendo:
4 “Tofino na mea, manei ne domba ewepiaring, manamo manei da sarawai ampafe niai, nana mani dohong todoni rai? I wiro niayai deitawang ne domba ewemansiri konta reti piaring fosa ahang kaha, mae todoni kontaio sawing ne efaufosa enayai na katai minano foi mae da sera we mansiario niai foi paria sobui.
4 Que homem dentre vós, tendo cem ovelhas, e perdendo uma delas, não deixa no deserto as noventa e nove, e vai após a perdida até que venha a achá-la?
5 Kontai sera wa sobui aha mani piraise paria, ampafe yuaisia wia sau warabiawafoi, kiari daraberahi aha.
5 E achando-a, a põe sobre os seus ombros, jubiloso;
6 Mayeai sahu ruhi ne maniwowirifosa tutu mano ene munu wariruhia fosa, medu wesa deyo, ‘Mera ma tafaraise weo nehu dombafi niai ampa, manamo isobui kawuru aha ma ne.’
6 E, chegando a casa, convoca os amigos e vizinhos, dizendo-lhes: Alegrai-vos comigo, porque já achei a minha ovelha perdida.
7 Na Waidani kontaio tonana, inontarai sasari manei daraberahi weru ne sasari rorong foi mani, Seng Allai piraise fuba paria, piraise sewao ewemansiri konta reti piaring mano eteyo ene pari sasari fosa.”
7 Digo-vos que assim haverá alegria no céu por um pecador que se arrepende, mais do que por noventa e nove justos que não necessitam de arrependimento.
8 “Ete, toyario fiyiwansoai nini kontai. Wiwing manei ne doi peraki sura. Doi peraki sura nana mani we ne gajio rahida sura finanai. Mayeai bei niai. Fifiani aino niari fo? I ambori kiai padamarang bei sambewa munufoi, tutu fintang aikahia munufoi, sera wei paria sobui aha.
8 Ou qual a mulher que, tendo dez dracmas, se perder uma dracma, não acende a candeia, e varre a casa, e busca com diligência até a achar?
9 Na rahida bo sobu doifoi nani, sahu ruhio ne maniwowirifosa kontai mano ene munu wariruhia fosa, medu wesa deyo, ‘Mera ma tafaraise weo nehu doi niai fi isobui aha ma ne.’
9 E achando-a, convoca as amigas e vizinhas, dizendo: Alegrai-vos comigo, porque já achei a dracma perdida.
10 Tonanai kontai inontarai seipaya manei daraberahi weru ne sasari foi mani, Allai ne wewai rabuang faisi efaraise fuba pari beyari.”
10 Assim vos digo que há alegria diante dos anjos de Deus por um pecador que se arrepende.
11 Yesusi medu aha deyo, “Wawa manei, amani ne kaisung mandu.
11 E disse: Um certo homem tinha dois filhos;
12 Mano fui foi medu we tamanai deyo, ‘Daie, nemu rao munohi tutirai fa, awao mureha mani auratorai mai we auru wa, rahida nini kontaio botoraifa bohong nehuwa ma.’ Ainanaya tamang deto rao minohi tutira fo weberu maino ne kaisungfo suru.
12 E o mais moço deles disse ao pai: Pai, dá-me a parte dos bens que me pertence. E ele repartiu por eles a fazenda.
13 We rahida beiru teai aha mani, arikang mano fui foi dewayangno nengfo we doia, mayeai dong to nu waroi. Na wanai sifai ne doifoi we dampi, dunung, piraise, niari fi mai kahai kontai.
13 E, poucos dias depois, o filho mais novo, ajuntando tudo, partiu para uma terra longínqua, e ali desperdiçou os seus bens, vivendo dissolutamente.
14 Pariao rahida bo ne doifo kai foi, tete kahari fiebai pari beyari ming na kataifoi tentenang. I fo mayeai sodai ne dadirafo, dampi na mai kahai, sensung ansung mai aha kahai.
14 E, havendo ele gastado tudo, houve naquela terra uma grande fome, e começou a padecer necessidades.
15 Ainanaya, da wa niari fi we inontarai na munuefo manei, amani wenani demi da wa, deitawang ne fiai rabuang foi na katai fiai etoa nai foi.
15 E foi, e chegou-se a um dos cidadãos daquela terra, o qual o mandou para os seus campos, a apascentar porcos.
16 I wewisi paria ampafe deyo dang fiai ene fietang fo wea, weo wewisia tonanai wape wiro manei aroi dohong fiea dang kaha fefe.
16 E desejava encher o seu estômago com as bolotas que os porcos comiam, e ninguém lhe dava nada.
17 Mayeai arahio urengfo tabau, we deroanso fifiani aino niaria fo, ampafe medu deyo, ‘Inontarai bitoya erufi we dai fosa esobu fianang bitoya, wape yau na ninai adareti iwawisi ao imereha.
17 E, tornando em si, disse: Quantos jornaleiros de meu pai têm abundância de pão, e eu aqui pereço de fome!
18 Rahida bonini kontaio yarabera yau ira we dai aha. Na dai arongreafo imadu wei yeyo, “Daie, yohong sasari fiebai we Seng Allai tutu wau kawurua.
18 Levantar-me-ei, e irei ter com meu pai, e dir-lhe-ei: Pai, pequei contra o céu e perante ti;
19 Ampafe wiro imai we wahu yau we nemu arikang ahang kaha. Yau ira ma weo nehu tarai toyario nemu inontaraio erufi we wau wasa.” ’
19 Já não sou digno de ser chamado teu filho; faze-me como um dos teus jornaleiros.
20 Ainanaya daraberahi da we tamanai aha. Tamang doa na itone munufoi, na waroi detiaoi kawurua. Tamang aroi paria deti kahutu urehuru mae mito wei, awa sobui mayeai fiauni tutu ninahi.
20 E, levantando-se, foi para seu pai; e, quando ainda estava longe, viu-o seu pai, e se moveu de íntima compaixão e, correndo, lançou-se-lhe ao pescoço e o beijou.
21 Arikangfoi medu we tamanai deyo, ‘Daie, yohong sasari fiebai kawuru we Seng Allai tutu wau ampa. Ampafe wiro imai we wahu yau we nemu arikang ahang kaha.’
21 E o filho lhe disse: Pai, pequei contra o céu e perante ti, e já não sou digno de ser chamado teu filho.
22 Manamo tamang medu kutu ne kaiwofo, sahu inontarai erufi wei fosa deyo, ‘Mesahera meha ansung mahikai sewa feai ma mesansuni nayai, araha mehikai bei we metatari na warakehanei, tutu sapatu mahikai feai we metatarai na awengne.
22 Mas o pai disse aos seus servos: Trazei depressa a melhor roupa; e vesti-lho, e ponde-lhe um anel na mão, e alparcas nos pés;
23 Menari kariri ne nanai amani, meha sapi ne arikangno biriayai manei, ama memuni. Rahida bonini kontaio tatohong muniara fuba, tatampi tafaraise.
23 E trazei o bezerro cevado, e matai-o; e comamos, e alegremo-nos;
24 Weo nehu arikangnei mireha ampa, manamo suwi nari aha ma ninai, i niai ampa manamo isobui nari aha.’ Mayeai ea etohong muniarafoi.
24 Porque este meu filho estava morto, e reviveu, tinha-se perdido, e foi achado. E começaram a alegrar-se.
25 Wape arikang mano fuba foi mani niai nano romi. Mayeai ramindena ampafe daraberahi to munufo aha, da pariao kefang munufoi, tara to munufoia mani, tarapao musiki dotu fo tutu kaiwasa mikai foi eraomifuifoi.
25 E o seu filho mais velho estava no campo; e quando veio, e chegou perto de casa, ouviu a música e as danças.
26 Ainanaya sahu tamang ne mangfatafosa manei ma dutang berahi deyo, ‘Fifiani dino menariri na munufoi wana?’
26 E, chamando um dos servos, perguntou-lhe que era aquilo.
27 Mangfatafoi medu wei deyo, ‘Nemu tahatuifi daraberahi aha ma ne. Ampafe tamamuo anta demi amea amemung sapi antung biriayai manei, we tatohong muniara fuba, weo sobu antungfoi daraberahi na mai aha ma fefe.’
27 E ele lhe disse: Veio teu irmão; e teu pai matou o bezerro cevado, porque o recebeu são e salvo.
28 Arikang mano fuba foi tarao kaiwofo nana ne kesou paria, ampafe miaya we suai munufoi kaha. Mayeai tamang taraoi we doa na boriaifo, ampafe dari ariei weworiri ambori da to rorong.
28 Mas ele se indignou, e não queria entrar.
29 Manamo kesou medu we tamanai deyo, ‘Bo! Rahida neungne iminohi ria wau na defuina to defuina, irufi ao imereha we wau, modu kaiwofea mani yohong kaririai. Manamo fifiani aino bohonai we yau ne? Kambingne arora ki, wape wiro bohong sobu manei we inari muniara ria nehu maniwowiri sa kaha.
29 E saindo o pai, instava com ele. Mas, respondendo ele, disse ao pai: Eis que te sirvo há tantos anos, sem nunca transgredir o teu mandamento, e nunca me deste um cabrito para alegrar-me com os meus amigos;
30 Antumu mesi kahai nani dewayang fi munohi tutura wa we doi, kia doi nani dong to katai doboriai fo niai nayai, na wanai mei doifo na wiwing diru paria kai, mayeai daraberahi ma, wape wau mungno sapi antung fiebai biriayai weo bohong muniara fuba wei!’
30 Vindo, porém, este teu filho, que desperdiçou os teus bens com as meretrizes, mataste-lhe o bezerro cevado.
31 Manamo tamang medu wei aha deyo, ‘Kaisungne waune, wau munohi pampang ria yau na ninai. Fifiani aino nehu ne nemu fi fine kontai.
31 E ele lhe disse: Filho, tu sempre estás comigo, e todas as minhas coisas são tuas;
32 Wape nina mani nemu tahatuinei toyari mireha ampa, manamo suwi nariai aha ma ne. I niai ampa, manamo tasobui nari aha ma ninai, ampafe todoni kontaio tatohong muniara taparaise.’ ”
32 Mas era justo alegrarmo-nos e folgarmos, porque este teu irmão estava morto, e reviveu; e tinha-se perdido, e achou-se.

Ler em outra tradução

Comparar com outra

Estude este capítulo no WhatsApp

Peça à IA da Bíblia Fala para explicar Lucas 15, comparar traduções ou montar um estudo — tudo direto pelo WhatsApp.