1 O, da bi glava moja bila voda, a oči moje izvori suzni!
2 O, da mi je u pustinji stanak putnički!
3 I zapinju jezik svoj kao luk da lažu,
4 Čuvajte se svaki prijatelja svog
5 I svaki vara prijatelja svog
6 Stan ti je usred prevare;
7 Zato ovako govori Gospod nad vojskama:
8 Jezik im je strela smrtna,
9 Zato li ih neću pohoditi? Govori Gospod;
10 Za ovim gorama udariću u plač i u ridanje,
11 I obratiću Jerusalim u gomilu,
12 Ko je mudar da bi razumeo? I kome govoriše usta Gospodnja, da bi objavio zašto zemlja propade i izgore kao pustinja da niko ne prolazi?
13 Jer Gospod reče: Što ostaviše zakon moj, koji metnuh pred njih, i ne slušaše glas moj i ne hodiše za njim,
14 nego hodiše za mislima srca svog i za Valima, čemu ih naučiše oci njihovi,
15 za to ovako veli Gospod nad vojskama, Bog Izrailjev: Evo ja ću nahraniti taj narod pelenom i napojiću ih žuči.
16 I rasejaću ih među narode, kojih ne poznavaše ni oni ni oci njihovi; i puštaću za njima mač dokle ih ne istrebim.
17 Ovako veli Gospod nad vojskama:
18 I neka brže nariču za nama,
19 Jer se glasno ridanje ču od Siona:
20 Zato, žene, čujte reč Gospodnju
21 Jer se pope smrt na prozore naše
22 Reci: Ovako govori Gospod:
23 Ovako veli Gospod: Mudri da se ne hvali mudrošću svojom, ni jaki da se ne hvali snagom svojom, ni bogati da se ne hvali bogatstvom svojim.
24 Nego ko se hvali, neka se hvali tim što razume i poznaje mene da sam ja Gospod koji činim milost i sud i pravdu na zemlji, jer mi je to milo, govori Gospod.
25 Eto, idu dani, veli Gospod, kad ću pohoditi sve, obrezane i neobrezane,
26 Misirce i Judejce i Edomce i sinove Amonove i Moavce i sve koji se s kraja strižu, koji žive u pustinji; jer su svi ti narodi neobrezani, i sav je dom Izrailjev neobrezanog srca.